Shadow Word generated at Pimp-My-Profile.com
03.08.2008.

Historiy Duratbegovic 2 dio


DURAKBEGOVIĆI
Lički ili Krčki sandžak formiran je 1580. godine otcjepljenjem dijelova Kliškog i Bosanskog sandžaka, a sastojao se od Like, Krbave i Kotara. Gornji i Donji Kotari su krajevi između rijeka Zrmanje i Krke, na prostorima gdje se nekad nalazila županija Luka. Uz Knin, sjedište sandžaka, liva Krka je 1620. godine imala još 27 tvrdih gradova i varoši. Kapetanije su bile u Kninu, Skradinu, Nadinu, Zemuniku, Islamu, Donjem Obrovcu i Udbini. Jurisdikcija skradinskog kadije prostirala se i na dijelove Kliškog sandžaka, pa je skradinski kadija stolovao u Hlivnu.
Rod Durakbegovića neodvojivo je vezan za ovaj sandžak u kome su vršili funcije sandžakbegova, alajbegova i kapetana i ostali su na tom području do pred kraj XVII stoljeća kada je Venecija otela Turskoj najveći dio ovog sandžaka.
Kao lički sandžakbeg zabilježen je 1606. i 1613. godine neki Halil-beg, no nepoznato je da li je on u vezi sa rodom Durakbegovića. U jednom na bosanskom jeziku napisanom pismu iz 1613. godine, potpisuje se Lički Halil-beg "sančak lički i krbavski i zakrčki i kotarski". Među kapetanima udbinsko-ličke kapetanije pominje se Halil-beg. Njegov imenjak Halil-beg Duraković je na mjestu ličkog sandžakbega zamijenio 1639. godine dotadašnjeg mutesarifa Hajdarbega. Bašagić uz njegovo ime stavlja prezime Alajbegović što znači da su Halil-begovi preci i ranije vršili odgovorne funkcije u sandžaku. No, Halil-beg, "koji je bio smjenjen sa dužnosti u Krki" se pominje i 1637.godine, kada je sa Nuh-pašom, sandžak-begom Hercegovine, zvorničkim begom Omer-begom i ostalim emirima učestvovao u vojni protiv Arnauta u nahijama Bjelopavlići i Piperi, u Crnoj Gori. Halil-bega je, tom prilikom, Vučo-paša postavio na čelo dijela vojske i poslao u planinu Kliment. Povedena je žestoka borba u kojoj je Halil-beg potukao Arnaute i vratio ih u pokornost. Vučo-paša je odsječene glave, što je bio tadašnji običaj, sa po četiri perčina sa srebrnim lancima, koje su omotavali oko vrata, i naušnicama u obliku srebrnih halki, poslao u Istanbul po svom agi Mehmed-agi.
Durakbegovići su zemljom i funkcijama bili vezani za Zemunik i Vranu. U Vrani je 1639. godine boravio kapetan Durak-aga, ali, koliko se zna, Vrana nije bila sjedište kapetanije, pa se radi o zemuničkom ili nekom drugom krčkom kapetanu.
Halil-bega će sa mjesta ličkog sandžakbega sultan uputiti na neku funkciju u Budim zahvaljujući novcu i upornosti Mlečana kojima je smetao, ali je ubrzo vraćen u Kotare na staru funkciju. Bosanskom paši je, pored toga, naređeno da se u svim graničmim pitanjima drži Halil-begovih savjeta i uputa. Tome je kumovao kapudan Jusuf-paša, rođen oko 1604. godine u Vrani ili nekom vranskom selu zijameta Durakbegovića. Frane Difnico kaže da je bio sluga Durak-bega, sina Halil-begovog, a Girolamo Brusoni tvrdi da je Jusufov otac bio Halil-begov sluga, a sam Jusuf konjušar Ibrahim-bega Bećiragića iz Nadina. Sinan-beg Bećiragić će dobiti kotarsko kapetan-begstvo nakon ponovnog dolaska Halil-bega na mjesto krčkog mutesraifa. Jusuf-paša, nakon uspona na vlasti, postaje blizak kotarskim begovima, pa ga Durakbegovići čak smatraju rodom: "Durachbeg, che si dice suo parente" ("Durak-beg koji veli da mu je rođak") i "Il Sapitan bie Besssiraghch, suo amico" (kapetan-beg Bećiragić, njegov prijatelj).
Jusuf-pašina milost protegla se i na Halil-begova sina Durak-bega, po kome će se prezivati njegovi potomci. On je pozvan u Carigrad da lično podnese izveštaj o stanju na Krajini., a njegov put u tursku prijestolnicu, juna 1644. godine, izgledao je trijumfalno. Silnog kotarskog bega na njegovom putu pratilo je pedeset krajiških konjanika, dvadeset pješaka arkibuzira, dvadeset konja natovarenih skupocjenim oružjem i kraljevskim darovima, i pet raskošno opremljenih hatova, određenih za Jusuf-pašu. Ovo je otvorilo put i drugim uglednijijim Krajišnicima, pa su u Istanbulu, uskoro Velji hodža, dva Bećiragića, kliški Ahmet-aga (Džigeričić?) vranski Džafer-aga Bakijić. Juisuf-paša je slušao od zemljaka spletke, zahtjeve za reviziju granica prema Mletačkoj republici, tužbe protiv Mletaka, traženje pravde, odštete, nagrade.
Durak-beg se vratio iz Carigrada sa svotom od 16 000 reala i naredbom da se tim parama izgradi veliki han u Vrani, koji će moći da ukonači 3 000 putnika. Već u decembru 1644. godine pet stotina radnika počelo je da kopa temelje. Ovo je uzbunilo Mletke jer su posumnjali da se gradi pogranična tvrđava.
No, han je ostao nedovršen. U januaru 1646. u Kotare je stigla vijest da je Jusuf-paša pao u sultanovu nemilost i da mu je tatarski luk zavrnut oko vrata. Na vijest o njegovoj smrti sandžak-beg Halil prekinuo je preduzeti put u Carigrad i bez predaha dojurio kući.
U svim kotarskim džamijama održani su po nalogu Durak-bega posmrtni obredi, a tuga su vidjela "dagli apparati funebri e uestiti lugubri negli adherenti suoi, particolarmente nella contea di Durach Begh di Laurana" ("iz pogrebnog obreda i korotne odore njegovih pristalica, naročito u vranskom zijametu Durak-bega"). Kotari su izgubili moćnog zaštitnika, a dogodine će, početkom dvadesetpetogodišnjeg Kandijskog rata, doći mnogo teži dani za ovaj kraj.
Knin, kao turska operativna baza bio je stalno pod pritiskom uskočkih četa koje je regrutirala, opremala i naoružavala Mletačka republika. Mlečani su odlučili da likvidiraju glavne turske gradove u zaleđu Zadra i Šibenika, kako bi se što uspješnije oduprli očekujućim turskim napadima. U to vrijeme je Halil-beg, sa sinom Durak-begom i posadom od 1500 vojnika, spremao obranu utvrđenog Zemunika. Providur Foskolo je iskoristio nemarnost i odugovlačenje bosanskog vezira Ibrahim-paše da napadne Šibenik i Zadar, pa je 1647. udario na Zemunik. Nakon što mu je sin Durak-beg poginuo prilikom jednog izleta iz tvrđave, stari Halil-beg predade Zemunik. Otpremili su ga okovanog na galiji, a prema Mevekitu "da ne bi išao praznih ruku, nego sa poklonom, dali su mu jedan sanduk. Kad je došao pred mletačkog dužda, stavio je sanduk pred njega, otvorili su ga, a unutra je bila odsječena glava njegovog oca. Izvadili su je i smijući se i omalovažavajući na razne načine je skrnavili ... Oni iz Krke što su se spasili, ostavili su obitelji, te goli i bosi izbili u Bosnu. Oko četiri stotine graničara i spahija Novigrada i Obrovca je zarobljeno. Žene su im poskidali gole pa ih utjerali među neprijateljsku vojsku." .
Dok je Drniš zauzet na juriš posada Knin je predala tvrđavu bez borbe 27. februara 1648. godine. U ovom naletu pala je pred navalom uskoka i Vrlika. Svi osvojeni gradovi su srušeni i spaljeni, a teško oružje Knina bačeno u rijeku Krku. Mlečani se tada još nisu zanosili mišlju o dubljem prodoru u unutrašnjost i trajnom zauzimanju ovih gradova. Koristeći zimski period, kada su turski posjedi u Dalmaciji odsječeni od bosanskog zaleđa, Foskolo je u martu napao Klis, koji se predao tek poslije duge opsade. Novi bosanski vezir Derviš Mehmed-paša je 1648. odredio za serdara nekog Ali-agu, koji je imao sjedište u Hlivnu i poslao ga na Klis. Po izvještaju poslanom Dvoru Ali-aga se vrati sa Klisa sa sedam stotina odsječenih glava. I Derviš Mehmed-pašin nasljednik Hasan-paša šalje iz Livna hrabre Bosance u bojeve po dalmatinskom zaleđu. Poznati odmetnik Deli Mahmud bi pozvan porukom u kojoj je pisalo "mom bratu Deli Mahmudu" u Livno, gdje se sastade sa Hasan-pašom, a ova ga zagrnu počasnom odorom. Kad je poslan sa jednim manjim odredom na granicu, Deli Mahmud je donio oko trideset posječenih ljudskih glava.
Dogodine je stigla kuga i ne birajući strane počela kositi ljudske živote. Prenešena iz unutrašnjosti Bosne, ona je zahvatila sva naselja šire okoline Knina i prenijela se na mletačko područje. Ovaj novi neprijatelj je za niz godina ubio borbeni moral i jedne i druge ratujuće strane, tako da je opšta neakivnost vladala nekoliko godina. Kuga je odnijela više ljudskih života nego čitav ovaj rat.
Umjesto zarobljenog Halil-bega za krčkog sandžakbega 1648. imenovan je Mehmed-beg Hurakulović iz Udbine, koga će 1653. godine zamijeniti brat Mustajbeg, koji se prozva po djedu Mustajbegović. Poznat kao Mustajbeg Lički ušao je u mnogobrojne narodne pjesme. Mustajbega će zamijeniti 1657. Muhamed-beg Durakbegović, sin Durak-bega i unuk Halil-bega.
Prema Kreševljakovićevom popisu krčkih sandžakbegova tek je 1678. zabilježen novi sandžakbeg Alija, pa je moguće da je Muhamed-beg Durakbegović bio na čelu ovog sandžaka čak dvadeset godina. To je bilo vrijeme kada su obnovljene neke tvrđave u Krčkom sandžaku, posebno Knin, ali i čestih borbi sa mletačkom vojskom i uskocima. Iz tog vremena (1675.) datira pismo kninskog kapetana Mehmed-bega Atlagića dalmatinskom providuru kojim traži da zabrani svojim podanicima koji su obrađivali zemlju i Zemunika i Islamu da skupljene dohotke predaju Muhamed-begu Durakbegoviću. Prije toga Durakbegović moli providura da prisili svoje podanike koji obrađuju tursku zemlju da dohotke i zakupninu za livade isplate Turcima zemljovlasnicima. Iste godine Muhamed-beg šalje dva pismoa generalnom providuru Marinu Zorzi. U prvom on čestita Zorzi stupanje na dužnost i tuži se na zlodjela mletačkih podanika, te prijeti da će se pritužiti Porti, ukoliko to odmah ne prestane. I u drugom se tuži na zločine mletačkih podanika iz biogradskog teritorija na turskoj zemlji, a osobito na harambašu Markota iz Pakoštana koji otima kmetove i izaziva ga na megdan. On ujedno traži da zapovjedi harambaši Miki da vrati zarobljenog Behlila, povuče u svoje granice podanike koji obrađuju tursku zemlju, ukloni pakoštanske lađice sa Vranskog jezera, da zatvori harambašu koji ga izaziva, pohvata i kazni zločince i pošalje jednog pouzdanika sa kojim će se sporazumjeti oko održavanja reda na granici. Hasan-beg Durakbegović ("Asan-beg"), brat Muhamed-begov, sa kninskim kapetanom Atlagićem i Mustaj-begom Buljugijom, javljaju generalnom providuru da su Ivan Ljeljić i Save Terzija vratili neko dijete.
Muhamed-beg je ponovno na funkciji krčkog sandžakbega 1681. i te godine on je pozvao šibenskog vlastelina Divinića na neko veselje. Iz zapisničkog saslušanja Ivana Banića, koga je providur poslao prema Kninu da izvidi stanje, saznaje se da je sandžakbeg Durakbegović primio nešto novca za utvrđivanje tvrđave Perušić i da će radovi početi odmah po njegovom povratku iz Plavna gdje su živjeli Durakbegovići. Muhamed-beg je u Plavnu imao kulu koju je dobio uskočki knez Nikola Prijić, nakon što je 1692. ovaj kraj osvojen od Mletaka.Tamo je proslavljano prstenovanje Muhamed-begove kćeri kojoj je devet jendžija, praćenih od 60 konjanika, donijelo prsten Ferhatpašića. Radi se vjerojatno o pripadniku nadinskih kapetana Ferhatpašića.
Kao krčki sandžak Muhamed-beg je 1683. poslan da povede vojsku sandžaka u Madžarsku. Sa njim su bili kapetani Atlagić i Ferhatpašić i krčki alajbeg Filipović, te Muhamed-begov sin. O tome je referirao mletački providur, sa primjedbom da, otkako je počeo rat, na granici nije ostao nikakav komandant od povjerenja ili autoriteta. Dogodine je bosanski alajbeg trebao da sjedini vojsku od 1000 spahija sa snagama kojima je zapovjedao Durakbeg kod Atlagića kuća u Livanjskom polju. U borbi za napadnuti Zemunik poginuo mu je 1685. brat Hasan. Imao je sina Mehmed-bega, koji će u borbama pratiti strica.
Povodom odmetanja kršćanskog stanovništva Mustaj-beg Atlagić i kninski dizdar Mehmed-aga pišu odmetnutim knezovima da su oni serdaru Mehmed-begu Durakbegoviću prijavili sve one koji su su se prisilno ili dobrovoljno odmetnuli, a on je to saopćio paši. Pozivaju ih da se pokore i budu careva raja, kao i prije, pa im se neće ništa dogoditi. Ako ne dođu neka grijeh što će im porodice pasti u ropstvo i što će im biti oduzeta stoka padne na njihovu dušu. i neka ne reknu da im nije javljeno, pa sad neka biraju šta vole.
Muhamed-beg se već ranije preselio u Hlivno, što se može saznati iz jednog mletačkog izvještaja sastavljenog u Splitu, 15. marta 1685. godine. Zapisnički je saslušana Hajrija, poturčena Kosa, kći karinskog morlaka Mate Lakića koja je izjavila da su je prošle godine zarobili gračački Turci, dok je u svom selu tukla proso. Nakon toga su je prodali u Kninu sandžakbegu Mehmed-begu Durakbegoviću, koji je poturčio i uzeo za milosnicu.. Prije nekoliko dana je u Knin je došao novi sandžakbeg i preuzeo komandu nad tvrđavom, pa je Muhamed-beg napusti grad i pošao k svojim kućama u Hlivno ("habitationi in Hliuno"). Pratnju su mu činili, uz tidesetak konjanika, sinovac Mehmed, kći Zelel-age Babahmetovića iz Cetine, koja se, ostavši udovica, vraćala ocu, pet mladih morlačkih robinja, te jedan rob iz Karina. Prešavši cetinski most, u jednom pošumljenom klancu naišli su na zasjedu. kada je zapucano Mehmed-beg je sa sinovcem i bajraktarom na dobrim konjima utekao, a na mjestu je ostala ona sa jednom drugaricom, dok je rob iz Karina nehotice ubijen. O vojnim pitanjima i prilikama u Kninu nije znala ništa, jer ona nije nikada izlazila iz kuće u kojoj joj je bilo potpuno dobro.
Kako se na početku ratovanja 1684. velika masa kršćanskih seljaka, oko 3000 obitelji, približila granici sa namjerom da pređu na mletački teritorij, iz Livna su ih Muhamed-beg Durakbegović i Pašić Radasličić pozvali u Sinj, želeći ih odvratiti od bjega. Ovaj poziv i nagli pokret koji je Muhamed-beg učinio sa vojskom, prisilili su glavare na razgovor. Nakon toga je Muhamed-beg krenuo sa vojskom prema Bukovici.
Među prvim doseljenicima u napuštenu Cetinsku krajinu bila su braća Pavao, Božo i Grgur Milanović iz Livna. Sa sobom su doveli još 27 porodica. Pavao je bio vojnik u Durakbegovoj kuli u Livnu, pa je istu napustio sa još pedesetoricom svojih vojnika. Možda se radi o martolozima, ali to ne isključuje mogućnost da se radilo u livanjskim muslimanima, bezemljašima koji su u želji za zemljom potekli u Cetinsku krajinu, promijenivši vjeru i imena. Uostalom, to je vrijeme kada je milom ili silom sve pokršteno u dotadašnjoj Turskoj Dalmaciji. Zabilježeni su slučajevi i muslimana bezemljaša koji su pobjegli Mlecima. Iz Durakbegove kule je Milanović odnio mužar, bročani top i jednog sokola (falconetto) i sve predao u sinjsku tvrđavu. Gdje se tačno u Livnu nalazila ova kula nije poznato. Ovaj događaj je široko odjeknuo i dao krila novim migracijama. Kačić-Miošić je posvetio jednu pjesmu odmetanju Milanovića:
... tri brajena, tri Milanovića,
koji bihu srca Zrinovića:
Pava jedan, Bože drugi biše,
a treći se Grgur zovijaše.

Silnog su cara ostavili,
pod duždevo krilo pribignuli,
sobom trijest kuća dovedoše,
u Cetini selo naseliše.
...
Pava biše srca junačkoga,
robi zemlju cara silenoga.
Uze kulu Duratbegovića,
bosanskoga na glasu plemića:
rusu mu je glavu odsikao,
svojom sabljom, Bog ga
pomogao!

Nije poznato da li je zaista Milanović ubio Muhamed-bega, odnosno nekog drugog Durakbegovića, prilikom bjega iz Livna ili se radi o Kačićevoj imaginaciji. Posljednji put prezime Durakbegović nalazimo 1688. u mletačkim izvještajima. Iz Nadina Zeno javlja 6.VI da je u Kninu ostao svrgnuti paša Atlagić (Mehmed-paša, postavljen za muhafiza Knina op.a.) i Durakbegovićev sinovac. Početkom osmog mjeseca iste godine Cornaro javlja da je u Kninu 500-600 branitelja sa Atlagićem i Durakbegom. No, možda nas na trag o kasnijoj sudbini prezimena Durakbegović upućuje A. Kačić-Miošić. I u pjesmi o Ivanu Suriću prezime Durakbegović mjenja u Duratbegović, ponovno sa naglaskom da se radi o značajnim begovima: "Robi zemlju cara čestitoga, bile dvore Duratbegovića, bosanskoga na glasu plemića."
Prezime Duratbegović zabilježeno je 1893. godine u livanjskim gruntovnim knjigama. Mehmed-beg Duratbegović, sin umrlog Muhamed-bega iz Livna bio je vlasnik jedne oranice pored grada, pod imenom "Duratbeguša". Prodao ju je 1901. nekom Čevri i, vjerojatno, odselio, jer se u dokumentima njegovo ime više ne pojavljuje.
Duratbegovići ili Durutbegovići iz sela Doca, , a kasnije iz Tihomišlja, u općini Bugojno bili su vlasnici više kmetovskih zemljišta na području livanjskog sela Srđevići. Srđevički kmetovi Vukadini i Šarići pripadali su trojici sinovima i kćerima braće Duratbegovića: Derviš-bega, Hasan-bega i Zaim-bega.
Derviš-beg je imao četvoricu sinova: Jusuf-bega, Mahmut-bega, Omer-bega i Bećir-bega. Jusuf-bega, koji je umro 1918. godine naslijedio je sin Jusuf i kćerke Zilka, Atzemina i Nefiza. Posljednje dvije bile su udate za braću Hamid-bega i Mehmed-bega Dautbegovića iz Rogovišća. Hasan-beg je imao sinove Smaju i Aliju, te kći Melću. Iza Zaim-bega je ostao sin Mustafa i kćeri Zejfa, Zlata i Zumra.
Dio Duratbegovića odselio je, odmah po austrijskoj okupaciji, u Tursku. Tako je u Karaumselu zabilježen Zaim Duratbegović, sin umrlog Osmana i Fatima Duratbegović, udata Seksen.
Livanjsko polje i skopaljska dolina su mjesta koncetracije mnogobrojnih begovskih porodica, što se direktno veže za proces napuštanja muslimanskog stanovništva Turske Dalmacije u vrijeme ratova krajem XVII i početkom XVIII stoljeća. U Kliškom sandžaku, u mjestima oko Donjeg Vakufa, Bugojna, Gornjeg Vakufa i Prozora formirali su se begovski odžaci mnogobrojnih begovskih porodica. Miralemi, koji su dali više budimskih vezira živjeli su u Donjem Vakufu i Jemanlićima, Kurići u Donjem Vakufu, u Ćehajićima Imširpašići i Sultanovići, Sulejmanpašići u Veseloj i Gornjem Odžaku, , Dautbegovići u Drvetinama, Hadžibegovići u Kopčićima, Rustempašići u Gornjem Odžaku, Avdalajbegovići u Bugojnu, Alibegovići u Poriču, Fazlibegovići u Oruši, Ljubunčići i Kur-begovići u Voljicama, Kopčići u Kopčića Odžaku, Dugalići u Dugama, Karabezi u Crnući, Teskeredžići u Saraj-Vilićima i Ždralovići u Pruscu. Nakon austrougarske okupacije iz Livna su u Bugojno doselile Bušatlije, a u Veselu s Kupreškog polja Idrizbegovići. Između Bugojna i Donjeg Vakufa je turbe Malkoča iz XVI stoljeća. Nema sumnje da je tu dio begovskih porodica koje su se doselile oko 1700-e godine sa prostrane dalmatinske teritorije. Jukić je zapisao: "Ni jednog u Bosni predjela nema, gdi bi toliko begova (turskih plemića) bilo koliko ovde; obično segovori, da i do 60 odžaka (kuća) ima" On pominje još Viliće, Kukavice, Kositeroviće, Kresojeviće, Lanđeroviće, Kusiće i Graniće. To je primjetio i Lozić: "U Skoju ima Bega čudo, i zločesti poturica mlogo, i herdjavi."

AHMET BUREK

Grazr
Duradbegov Dolac
<< 08/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Duradbegovic Dolac




Ovdje rado bacim pogled

Ako imate pitanja mail & msn
dolac222@hotmail.com

Knjiga Gostiju

BegovdolacBagra - Jos jedan nas blog - klikni

MOJI FAVORITI
RODNA GRUDA
Hey, hey, my, my R´n´R can never die
burek
U urbanoj sahari života
izlog jeftinih mladića
Rahat No More
Mjesečevi Prsti
Iskreno Vaša
shizika
Dnevnik posebnih
999
LJEPOTA DUSE
dijetenoci
Moj centar svijeta
Kud nisam guzonjin sin
Duh Koji Hoda
KALEIDOSKOP
osobe sa invaliditetom
Šemsina ispovjedaonica
Mejja-Su
U.B.Bosnae Zelene beretke Vogosca
avlija
Backpacker
DAH ŽIVOTA
čuv'o ja ovce...
Nekada u BiH
Kozarački kuhar
Photo Muhamed Husić alias Hamo
SREBRENI LJILJAN
Dunyaluk
A.C.A.B
Džema'at Duratbegović Dolac
svasta zanimljivo
Real Madrid CF Blog
SLATKI DRHTAJ TIJELA
crnaljubicica
DOVE i HADISI
Predsjednikov blog
Gospodin Co'ek
Bosno moja divna mila...
BegovdolacBagra
diNche FroM tHa maHaLa
Svi smo mi Agromax
Hronika jednog života
Bee Highirly !
DU BIEST SCHLUSSEL ZU MEIN HERZ!!!
**Bosnom Behar Probeharao**
KOZARAC-MUTNIK
PRIVOR
Čaršija za vrijeme opsade
više...

BROJAC POSJETA
798872

Powered by Blogger.ba

eXTReMe Tracker