Mome Edinu DURATBEGOVIĆU

Kad bi se moglo reči , koliko tuge u ljudskome srcu može da stane ? Kad bi se znalo , koja to vaga može da izmjeri , ljudsku patnju , bol , žalost ? Volijo bi da znam . Teško je živjeti bez svojih najdražih i najbližih ali se mora . Neki če reči sudbina i ja to kažem , ali da si teška . Jesi . Priznajem . Nekada znaš da zadaš težak udarac i to kad se naj manje očekuje i baš tamo gdje naj više boli . A nekada znaš da obraduješ i tako u krug do kraja , kada i dokle to samo svevišnji zna . Samo ON . Teško je doči u Bugojno i proči pored mezara svoga najbližega , stanem , proučim Fatihu sakrijem suzu i uzdahnem i kao da sam sebe pitam jeli moralo tako da bude . Opet Fatiha i krenem dalje . Svaki put kada sam kod tebe sjetim se tvoga osmjeha i takvog hoču i takvoga želim da te pamtim . Tvoj osmjeh mi ne može niko uzeti ni zabranti .
Mome dragome Edinu Duratbegoviću vječiti rahmet .
El Fatiha…