ARMIJA R BiH JE ODBRANILA BOSNU I HERCEGOVINU I UNIŠTILA PROJEKAT “VELIKE SRBIJE”

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img47.imageshack.us/img47/8956/armija1xs.jpg[/IMG][/URL]
Dječak i vojnik Armije R BiH: Bogatstvo je jedne armije kada je djeca vole i osjećaju sigurnost od nje Danas je 15. april, za brojne nacije ovaj datum predstavlja samo običan dan u kalendarskoj godini, naravno izuzev Bošnjaka i dijela Bosanaca koji ovaj dan obilježavaju na poseban način i koji nastoje vratiti sjećanja na početak ne tako davne 1992. godine.
Vakat je da obnovimo sjećanje na te teške dane kada su agresorska Srbija i Crna Gora sa JNA i drugim četničko-zločinačkim formacijama naoružani do zuba krenuli na BiH i bošnjački i druge nesrpske i necrnogorske narode. Svakako ovo je pravi vakat da se podsjetimo bosanske raje koji su na današnji dan prije četrnaest godina u džinsu i tenama izrasli u gazijsku i respektabilnu Armiju R BiH. Sjetimo se tih bosanskih sinova koji su goloruki i bez oklijevanja krenuli u odbranu jedine nam domovine Republike Bosne i Hercegovine i to protiv mnogostruko jačeg neprijatelja.
U svijetu – onom jučer, kao i ovom danas, postoji veliki broj vojski koje su (bile) naoružanije od Armije R BiH, ali ne i hrabrije! Jer oružje bez srca ne vrijedi ništa. To se najbolje pokazalo upravo u Bosni i Hercegovini (92-95). Ondašnja JNA koja se preusmjerila u srbo-crnogorsku soldatesku (mada je po oficirskom kadru njihova uvijek i bila), po naoružanju je bila jedna od četiri najjače vojske u Europi, ali se pokazalo da srca nisu imali. Jer, srce te armije je izvađeno odlaskom iz nje bošnjačkog vojničkog i oficirskog kadra, upravo onih koji su joj najviše vjerovali i posebno je voljeli, jer su mislili da je iznad svega “narodna”. Eto, ta JNA se okrenula protiv onih koji su najviše izdvajali stredstava za njeno jačanje i usavršavanje i onda je svu tu snagu srpsko-crnogorska bagra, zadojena zločinačkim Njegoševim Gorskim vijencom, upotrijebila protiv Bosne i Bošnjaka.
Ta, kako se zvala, Jugoslovenska narodna armija, sa svojim je vojnim kadrom i političkim rukovodstvom iz Beograda i Podgorice, koji su imali ovlasti nad njom, počela slijediti, bolje reći, sprovoditi velikodržavni projekat veliko-srpskih nacionalista i hegemonista, koji su ‘uskrsnuli’ na Gazimestanu baš za “Vidov dan” 1989. godine. Sjećate se onda kada im je Vožd poručio da “narod (njih) niko ne smije da bije…”. Još tada je bilo očigledno da im nije bio cilj mijenjanje ma kakvog društveno-ekonomskog i političkog uređenja zemlje koja se nekada zvala SFRJ, već im je bio cilj stvaranje teritorije “krvi, zla i pepela”, odnosno stvaranje veliko-srpske granice Karlobag-Karlovac-Virovitica, u čiji zločinački okvir se uklapala i Republika Bosna i Hercegovina i dio teritorije Republike Hrvatske, što je bio povod i glavni cilj Srbije i Crne Gore sa JNA i drugim vojnim i paravojnim formacijama, da izvrše agresiju prvo na Hrvatsku (‘91), a zatim na našu zemlju (početkom ’92).
Da bi zaživjela ta ideja krenulo se dobro utvrđenim redosljedom, planiranim u glavama srpsko-crnogorskih, a kasnije veliko-hrvatskih nacional-fašista. Tako su osnovani koncentracioni logori čak gori od Auschwitza, u kojima su zatvrane, silovane i ubijane curice i žene, kao i maloljetni dječaci i starci. U logorima mnogi Bošnjaci su ubijani na najzvjerskiji način. Njihova tijela su bacana u jame i masovne grobnice, kojima se ni danas ne zna ni traga. Zatim je primijenjeno etničko čišćenje, progon i pogrom pripadnika drugih i drugačijih, odnosno svih onih koji ne liče na njih. Nakon pljački i paljevina bošnjačkih dobara, rušili su naselja i gradove… Rušenjem islamskih vjerskih objekata i mezarluka su zatirali tragove hiljadugodišnjeg bistvovanja bošnjačkog bića, vjerujući da će na taj način nestati jedan narod i zatrijeti svaki trag da su tu nekada živjeli. Iste metode primjenjivali su Tuđmanovi i Bobanovi fašisti organizirani kroz tzv. Herceg-Bosnu, čije vojno i političko rukovodtsvo danas okovano čame u haškim zidinama.
Ovo su dobri pokazatelji da je to bila otvorena i dobro planirana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu sa ciljem stvaranja “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske”.
Zašto je ovo važno navesti? Pa radi toga da se zna kojoj nemani se suprotstavila gazijska Armija R BiH. Jer tada, 1992. godine, istočna Bosna je u plamenu, također Mostar, Sarajevo, Prijedor, Banja Luka, Bihać, Goražde, Srebrenica, Posavina… Cilj agresora je bio ovladati cjelokupnom teritorijom R BiH za 20-25 dana, a Sarajevom za jednu heftu. Ovaj pakleni plan je zaplijenjen u dokumentaciji 3. maja 1992. godine.
I baš u taj najteži vakat 15. aprila rodila se Armija Republike Bosne i Hercegovine, koja je postala “čudo bosanskog otpora”. Svi su je potcjenjivali i ucjenjivali. Uprkos tadašnje UN mafije (Oven, Stoltenberg, Akaši, Butros Gali…), te embarga na uvoz oružja, koji je važio samo za branioce Bosne. Unotač tome, Armija R BiH kao feniks iz pepela uzdizala se popaljenim gradovima širom Bosne.
Rađanjem Armije RBiH bošnjački narod je konačno prestao biti samo objekat nacio-fašističkih vojski i političara naših komšija i susjeda, jer kao što je poznato, njihov politički kadar nikada nije uvažavo bošnjački narod kao politički subjekat, odnosno oni su uvijek nametali svoje političke i druge volje u rješavanju životne sudbine bošnjačkog naroda.
U najtežem vaktu od postojanja, Bošnjaci na čelu sa Alijom Izetbegovićem, kojima je prijećeno fizičkim nestankom, odlučili su preuzeti vlastitu ulogu i odgovornost u svoje ruke, te konačno u svojoj državi postati politički i vojni subjekt.
Mada, neprijatelji Bosne i Bošnjaka ponašali su se kao u vaktu Mehmeda Spahe i kada su sami odlučivali hoće li ga zvati ili ne! Godina 1992., iako teška za bošnjački narod, ipak je pokazala da više tako ne mogu sami odlučivati hoće li zvati ili ne Aliju Izetbegovića; ovoga puta za razliku od Spahe iza Alije je stojalo dvije stotine gazija Armije R BiH.
Iako je to bio najteži vakat u historiji bošnjačkog naroda Armija R BiH na genocid nije uzvratila genocidom. S ponosom možemo istaći: tamo gdje je bila Armija R BiH, tamo su sačuvane sve civilizacijske vrijednosti. Očito je da su se riječi bosanskog lidera Alije Izetbegović r.a. usjekle u svijest svakog pripadnika Armije RBiH: “Ličite na narod iz koga potičete… Taj narod je pametan. Ne treba vas biti sramota da ličite na taj narod, pa makar dijelili s njime, možda, i neke mahane…”
O snazi Armije R BiH dovoljno je napomenuti da se naša Armija istovremeno borila protiv dva agresora iz vana: Srbije i Crne Gore s jedne, te Hrvatske s druge strane. A uz to protiv JNA i brojnih rezervnih sastava iz SiCG, zatim SDS, “Vojske Republike Srpske Krajine”, Arkanovaca, Šešeljevaca, Bokanovaca, “Belih orlova”…, dok na drugoj strani protiv Hrvatske vojske, HVO i drugih hrvatskih dobrovoljnih grupacija, i uz to protiv jedinica izdajnika Todora Abdića i njegovih autonomaša koji se po zločinu ne razlikuju od Karadžićevih i Mladićevih četnika.
Imajući sve ove činjenice u vidu, Armija R BiH je uz velike napore i nedostatke materijalno tehničkih sredstava odbranila Bosnu i Hercegovinu. Nije dozvolila da Bosna šutke padne kako su planirali agresori i dušebriznici iz međunarodnih institucija. Mada od vojnih analitičara može se čuti da je “Armija R BiH odbranila prostor gdje žive Bošnjaci”. To je pogrešna konstatacija, jer je Armija R BiH odbranila suverinitet i državotvornost Bosne i Hercegovine i spriječila njenu podjelu između veliko-srpskih i veliko-hrvatskih nacionalista.
Zahvaljujući upravo Armiji R BiH danas je bosanska granica na Drini, Uni, Savi i Neumu, i unutar ovih odbranjenih prostora žive svi bosanski narodi. Nažalost, u ovom kontekstu možemo reći da je Dayton “nagradio” unutarnja teritorijalna osvajanja od strane agresora i da je na taj način priznata unutar BiH fašistička tvorevina kao manji bh. entitet koji je svo vrijeme genocidne agresije dobijao podršku u ljudstvu i MTS-a iz Begorada od Miloševićeve klike i Podgorice od strane Momira Bulatovića i Mila Đukanovića.
Ipak iz dana u dan smo svjedoci da je te fašističke tvorevine sve manje, a da je Bosne sve više. Ko ne vjeruje neka prođe tim manjim bh. entitetom i neka vidi koja bijeda tu živi. Popljačkano – kako je došlo tako je i otišlo, a sada vlada jad, bijeda i čemer. Očito je da poruka krepalog Vožda “Jest će korijenje” zaživljava. Nego, sa manjim mora otići i veći entitet, jer narodi Bosne već pokazuju želju da im Bosna bude cijela i iz jednog dijela.
Danas se također odvija historijski proces pred Međunarodnim sudom u tužbi BiH vs. Srbije i Crne Gore za počinjenu agresiju i genocid. Nema sumnje očekuje se pozitivan ishod u korist BiH, a nakon toga, zna se, višegodišnje bacanje na koljena genocidnog agresora…
Nego, Haag je postao najpoznatiji srpsko-crnogorski grad. Pred Tribunalom se vode procesi protiv brojnih zločinaca, neki su osuđeni, doduše niskim kaznama, ali su osuđeni. U skorije vrijeme se očekuje “dolazak” kapitalnih zločinaca Karadžića i Mladića, a priprema se i haški počinak za Miloševićeve ratne pomagače Momira Bulatovića i podgoričkog vožda Mila Đukanovića.Sve u svemu, uz ovaj dan koji je upisan zlatnim slovima u historiju Bosne i Hercegovine, Bošnjacima i patriotima BiH je ostalo da se sa ponosom sjećamo 15. aprila i da na najsvečaniji način obilježimo Dan Armija R BiH kako u Domovini tako i u dijaspori, posebno se sjećajući svih šehida i poginulih boraca, te invalida i demobiliziranih boraca.
Srdačno čestitamo 15. april – Dan Armije svima onima koji su hrabro i bez oklijevanja stali u redove Armije R BiH. Posebnu čestitku upućujemo svim živim borcima.
Molimo Allaha dž.s. da svim šehidima i poginulim borcima podari Džennet i vječni rahmet. Amin!