Prica o Bugojnu

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img100.imageshack.us/img100/4063/fotografijebugojna11353af.jpg[/IMG][/URL][URL=http://imageshack.us][IMG]http://img146.imageshack.us/img146/9472/file0387dg.jpg[/IMG][/URL]
Sve ove godine sam pokušavala da zaboravim taj grad. Za sva razocarenja i tragedije, za moje slabosti i nesigurnost, davala sam dio krivice i tom gradu. Valjda je tako kad se neko voli i kad se osjeca vezanost, a ja sam Bugojno voljela.
Najlakše je bilo prihvatiti cinjenicu da su kapije grada za mene zatvorene i onda, kao u romanu ili u filmu, prije smrti još jednom otisli, jos jednom vidjeti, jos jednom osjetiti tu bliskost. Ali rat je bio i prošao. Sad je bilo samo do mene.
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img100.imageshack.us/img100/9189/file0567uw.jpg[/IMG][/URL]
Dan 1. Petak
Lagana vožnja Zagreb-B.Luka-Jajce. Taj dio slabo poznajem, priroda je lijepa,ali ja stalno pitam – Kad ce Donji Vakuf?
Prolazimo D.Vakuf. Ja sam neke ‘93 bila u Vakufu, ali tad nisam mogla dalje.
Još uvijek ne vjerujem da sam na putu za Bugojno. Zastajemo u Kopcicu, slikam kucu moga dede, ili ono što je od nje ostalo. Idem na našu zemlju. Koliko sam se puta ovdje igrala, koliko puta plakala,… cudno, još nisam tužna, ne placem.
Ulazimo u Bugojno, prva benzinska, predvecerje.
U mojim sjecanjima je u Bugojnu uvijek bilo suncano. Sunce je vec na zalasku, odsjaj na nebu nagovještava lijepo vrijeme. Kao da se grad trudi da mi pokaže kako su moja sjecanja bila ispravna. Zahvaljujem se.
Mislim da sam sretna.
Stajemo pred mojim ulazom. Ulica Bratstva i Jedinstva, preimenovana u Bosansku. Nema veze, možda ce Bosna jednom opet biti bratska i jedinstvena. Sve su prilike.
Mati je vec na prozoru. Ona je uvijek znala kad dolazim. Ili je satima cekala da se pojavim. Ja ipak mislim da je znala. Danas hocu da vjerujem u cuda, danas se rastajem sa realnošcu.
U ulazu neka druga imena, ali par poznatih lica mi ulijeva sigurnost.
Ulazim u stan, sve je odnešeno. U uglu slika djecaka s pticom. Nju nisu ponijeli, valjda im se nije svidjela. Hvala im. Meni više i ne treba.
Osjecaj da sam kod kuce mi niko ne može uzeti.
Pijemo tursku kafu, pricamo o svemu. Sunce još ne zalazi, gledam Nugle, KSC, Kalin … Sve je isto kao nekad. Bože, ovaj grad je tako lijep.
Tu vece spavam u mojoj sobi. Nemam vremena da sredzujem utiske. Cekam da svane.
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img146.imageshack.us/img146/4885/1120dzamija20bugojno1hi.jpg[/IMG][/URL]
Dan 2. Subota
Jutro je. Na prozorima nema zavjesa. Ustajem. Dorucak je vec gotov.
Opet kafa. Odlazim u grad. Poznatih lica nema puno, nekog znam iz vidzenja. Nema veze, osjecaj da sam u mom gradu je jaci od svih drugih. Poneki novi kafic, neki stari rade još. Ne mili mi se sama piti kafu. Idem do komšinice. Ovdje svi imaju dovoljno vremena. Niko nije u stresu, niko se ne žuri. I sve se stiže. Šetamo dalje, korzo, parkuša,… Pricmo neobavezno. Odlazimo do motela ili neceg što je
prije bilo motel. Možda bih bila i tužna, da dan nije tako lijep. I ruševine mi izgledaju lijepo.
Uvece odlazim kod tetke – na kafu, normalno. Osam godina izbjeglištva biva polako zaboravljeno. Pricamo o drugim stvarima. Cudan smo mi narod. Radujem se sutrašnjem danu, hocu da napravim par snimaka s Obješenice.
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img100.imageshack.us/img100/8680/jovic1896tt.jpg[/IMG][/URL]
Dan 3. Nedjelja
Svanulo je. Osjecam se dobro. To mi se vec dugo nije desilo – par dana bez lošeg raspoloženja. Cuda se dešavaju.
Penjem se na Obješenicu. Stari mi pravi društvo. Tvrdi kako su šetnje najzdraviji sport. Moram mu vjerovati, on bi ti trebao znati. Pitam ga -Ima li mina? On se smije, znaci nema. Prošli smo Iskopine, idemo dalje. Šetnja polako lici na maraton. Zastajem i gledam Kalin i Rudinu. Pogled je neopisiv. Zvuci smiješno, ali u Austriji nema ovakvih planina. Dan je topao, kraj oktobra, da ne povjeruješ. Vracamo se, veæ je poprilicno kasno.
Veceras izlazim s društvom. Moram da nadzem jednu prijateljicu. Idemo kod Šube. Ona se pojavljuje, nije više djete. Kad smo se zadnji put vidjele imala je 17. Dobro, i ja sam bila nešto mladza nego sad. Vec sam znala koje ce biti njene prve dvije recenice. Nisam se prevarila, tacno kao što sam i mislila. Opet vjerujem da se èuda dešavaju. Ali ovo je veæ previše. Pitam se da li je vrijeme uopšte prolazilo ili smo ga mi u našim mislima zaustavili.
Dogovaramo se za sutra.
Sjedimo na jutarnjoj kafi, u Mlinu. Kaže da se tu ne služi alkohol, a ja ne kužim što ce nam alkohol tako rano. Idemo dalje. Jutarnja kafa se pretvara u tri štok-kole. Valjda tako treba. Kaže da se malo ispavam, pa da nastavimo navece. Ja nisam sigurna da mogu pratiti.
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img261.imageshack.us/img261/69/picture0581rg.jpg[/IMG][/URL]
Dan 5. Utorak
Obilazim Radnicki, ruševina, koševi su odnijeti. Kome su oni smetali? Nema veze, nedam se. Bar se fudbal još igra. Precicom kroz Kolonije i Malo Selo dolazim kuci. Radujem se sutrašnjem danu. Ne znam zašto. Vidjela sam nasu vojsku u Bugojnu culo je se na hiljade glasova tekbiri , bila je i 7 muslimanska brigada tu kad sam ja bila .
Dan 6. Srijeda
Šetam korzom. Slikam zgradu gimnazije. Ona se još renovira. Cujem dobacivanja radnika – “Kad ce slike biti gotove?”. Smijem se, vec dugo nisam cula nešto slicno. Vidim poznatu facu i prilazim. Moram se predstaviti. Izgleda da su godine ipak prolazile. Idemo na kafu, pricamo o ostalima. Konstatujemo kako je sve ovo s ratom bilo sranje. Niko nas nije ni pitao.
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img245.imageshack.us/img245/8375/tourdebugojno1473kl.jpg[/IMG][/URL]
Dan 8. Petak
Danas smo na Rostovu. Vrijeme nije tako vedro. Stari kaže da je idealno za šetnju. Moja prijateljica se slaže. I meni ne preostaje ništa drugo. Idemo na brdo. Pricamo o doživljajima proteklih dana. Smijemo se, možda i bez razloga. Niko ne razmišlja o putovanju, više o tome gdje cemo veceras. Na Rostovu sam vidjela kamp Mudzahedina gdje je se vidjela zastava dzihada na kojoj je pisalo na put je dzihad i pisalo je EL-MUDZAHEDIN.
Idemo za Vakuf. Ja sam ipak za Bugojno, nek mi Vakufljani ne zamjere. Pricamo s nekim ljudima, i oni se slažu da je Bugojno carsija za Vakuf. Vazda bilo.
Završavamo kod Šube. Mislim da sam popila više od tri štok-kole. Srecem bivšeg profesora matematike. Mislim da je i on popio više od tri. Pita me da li se promjenio. Ne znam. Kad sklopim oci vidim ljude koje sam znala. Iste predjele, u nekom drugom vremenu. Cuda se ipak ne dešavaju.
Znam samo da su sve moje pretpostavke – kako ce to biti kad jednom opet budem u Bugojnu, bile pogrešne. Bilo je onako kako je trebalo biti.
[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img261.imageshack.us/img261/9770/bosnia0xl.jpg[/IMG][/URL]