Nevjerovatna i, barem za ove prostore, jedinstvena priča dolazi iz sela Boljkovac i Dobrošin u okolini Gornjeg Vakufa. S obzirom da nadležni nisu obezbijedili adekvatne uslove za život, mještani su stvar uzeli u svoje ruke i napravili sve što im je trebalo za pristojan život

– Ovakvo selo treba tražiti nadaleko. Ljudi su ovdje dobri, akcije uspješne. Nenormalno zgodno nam sve ovdje ide. Kad treba napraviti put, vodovod, kanalizaciju, izgraditi nešto ili osvijetliti ulice, mi skupimo novac i izgradimo. Napravili smo djeci i stadion, okolo zasadili boriće. Niko odavde ne odlazi, niko nije ugrožen i niko ne živi u bijedi – ako ste očekivali da ova bajkovita pričica opisuje neko bogato selo u, primjerice, Švicarskoj, niste na dobrom tragu. Nevjerovatna i, barem za ove prostore, jedinstvena priča dolazi iz sela Boljkovac u okolini Gornjeg Vakufa. Citirane riječi izgovorio je Šefik Milanović, član džamijskog odbora u Boljkovcu ali i odbora za prikupljanje sredstava za izgradnju sela. S obzirom da nadležni nisu obezbijedili adekvatne uslove za život, mještani su stvar uzeli u svoje ruke. Šefik Milanović akcije vodi već 40 godina i kaže kako nikada nijedna nije propala:

– Ovdje nema nikakvih problema. Kad se trebao praviti asfalt napravili smo sastanak na kojem su samo dva ili tri čovjeka rekla kako nećemo uspjeti. Kažu: Ako prođe asfalt, leći ću pod buldožer. Kad je buldožer došao, ja kažem: Izvolite, lezite. Tad su rekli kako nisu vjerovali da ćemo uspjeti.

Nadležne vlasti tada su optimistima iz Boljkovca i sujednih sela rekli kako telefon neće uvesti ni za 14 godina:

– A mi smo ga uveli za 14 dana, kapricirali smo se – kaže jedan mještanin.

Ostvarimo što god naumimo

U Boljkovcu živi oko 90 domaćinstava, 350 ljudi. Iako je u proteklom ratu bilo dosta stradalih, ovdje se svi čuvaju teških kvalifikacija. Boljkovac je etnički bošnjačko selo a njihove najbolje komšije su Hrvati iz sela Dobrošin. Rat se ovdje najčešće naziva sukobom:

– Dok je bio sukob bilo je svašta a kad je došlo primirje kao da ništa nije ni bilo – kaže Milanović.

Za asfaltirani put bile su potrebne 104 hiljade KM, za džamiju čak 155.000, za vodovod i kanalizaciju novac je obezbijeđen i donacijama ali i novcem mještana. Samo deset hiljada za džamiju obezbijeđeno je donacijom a ostalo su mještani sakupili jednim jedinim dogovorom. Zanimljivo je kako ovdje niko ne razmišlja koliko su drugi dali. Jednostavno kažu da imućniji daju više ali na tome nikada ne zamjeraju:

– Neko da jednu ili dvije penzije, neko jednu ili dvije plate. Slabo je donacija bilo, najviše smo svojim radom skupili – sjeća se Milanović.

Mnogi mještani ponosni su i na to kako su riješili odvoz smeća. U susjednom selu Voljevcu živi Ahmed Šošić koji svake nedjelje svojim traktorom odvozi smeće iz Boljkovca:

– Nikada nisam okasnio, jedino ako rijetko umjesto nedjeljom ostavim za ponedjeljak, ali nikad nije prošla sedmica da nisam odvezo. Svi kao traže poso a Boga mole da ga ne nađu. Odem u Dobrošin kod Hrvata, uradim cisternom šta treba – kaže Ahmed. Svom selu zamjera što nije organizirano kao Boljkovac:

– Boljkovac je vredniji nego naše selo. Tamo ima ljudi koji su vredniji od onog iz Kozluka, Fadila Banjanovića. Takvo selo treba tražiti. Nije da ja ogovaram svoje selo, ali rekao sam im ako skupe 80 do 100 članova da ću im godinu dana džabe smeće odvoziti.

Dok se slika sa suprugom Ahmed je grli rukom oko ramena:

– Moremo i vako – kaže.

– Prođi se toga – kaže Enesa. Objašnjava kako njen suprug na vratima garaže ima fotografiju Josipa Broza Tita. Ahmed otvara vrata i ponosno pokazuje uramljenu fotografiju:

– U mene je Bog, babo i drug Tito – kaže a prekida ga majka Zlata:

– Što nešto ima Tito na oku – pokazuje na mrlju.

– Na slici je to, majko – tješi je Ahmed.

U ova dva sela rijetko se čuje kako neko želi otići. Iako je mlađim ljudima teško pronaći posao, o odlasku niko ne govori. Lejla Milanović ima 20 godina i stanuje u Boljkovcu:

– Meni je moje selo najljepše.

U Boljkovcu postoje i kafići u koje mladi redovno izlaze. Lejla kaže kako se ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom ostaje do 23 sata, a da je srijeda već nešto drugo. Zanimalo nas je zašto baš srijeda:

– Srijedom nam dođe muzika. Dođe nam Erna Džeba i neki drugi i onda ostajemo malo duže.

Zanimljivo i nestvrano djeluje i činjenica kako mještani Boljkovca bez ikakvih ograda vjeruju svom odboru pa nikada i ne provjeravaju da li je novac pravilno utrošen. Odbor je to, kažu, opravdao mnogim uspješnim akcijama:

– U nas šta Ševko rekne tako je. Nikad nas nije iznevjerio – kaže Zineta Milanović za Šefika Milanovića.

Avdo Sušić kaže kako živi sasvim dobro, ima svoj privatni posao – veliku i lijepu samoposlugu:

– Nikada nas niko nije iznevjerio. Svi mi vjerujemo odboru. Kolko je on potrošio, nije nas briga, važno je da se poso vidi, mi svi hoćemo da vidimo da poso ide. Imamo i finog ministra, niko ga ne pobija, učestvuje, narod za njim i omladina idu – kaže Avdo dok nas vodi ka fudbalskom igralištu za koji su novac također skupili i mještani. U selu živi Sedžad Milanović, ministar MUP-a Srednjobosanskog kantona, koji je, kažu, mnogo pomogao traženjem donacija.

Avdo kaže kako je lijepo živjeti u Boljkovcu:

– Samo se u sebe uzdamo i šta god naumimo ostvarimo.  

U Boljkovcu su, zbog sigurnosti na cesti, postavljeni znak za selo i ležeći policajac.

Dobri ljudi

Akciju asfaltiranja tri sela – Boljkovac, Dobrošin i Voljevac – provela su zajedno. Boljkovac i Voljevac su bošnjačka a Dobrošin hrvatsko selo. O svemu se ipak najlakše dogovaraju Boljkovac i Dobrošin, dok će mnogi ispod glasa reći kako u Voljevcu i nisu toliko aktivni:

– Boljkovac i Dobrošin su sela u kojima kao da rata nije bilo po odnosima. Puno toga je bilo porušeno a sada je sve izgrađeno – objašnjava Šefik Milanović iz Boljkovca. Za Dobrošin ima samo riječi hvale:

– Te su nam komšije kao da rata nije bilo. Tako su dobri ti ljudi. Kad je bilo primirje oni su imali malo više, svega i svačega, i odmah su nas ponudili: Šta vam fali? Kad smo pošli sa akcijom asfaltiranja zajednički smo krenuli.

Slično kažu i u Dobrošinu. Na plastovima sijena u Dobrošinu zatekli smo Pavu Ramčića zvanog Šolaja, Vida Ramčića i Peru Šajina zvanog Lotro, kako su se redom predstavili:

– Pucali smo jedni na druge a sad smo jedna mjesna zajednica. Čim je primirje nastalo incidenata nije bilo – kaže Vid i u šali dodaje – odma smo švercovali.

Pavo smatra da je u selima za desetku, samo da je malo više posla. On sam je, naglašava, trudbenik:

-Ja sam jedan trudbenik. Evo sad sam iz autobusa, vozim djecu u školu. Parkiro i uzo vile.

Kako u svemu postoji i jedno ali, ni u Dobrošinu nije sve idealno:

– Imamo 120 momaka, da nam je njih oženit obogatili bi se. Evo, on, prvi – pokazuje na Vida – nije oženjen.

– A najjači je, skoro gazda u selu – dobacuje Pero. Pavo smatra kako su se i žene promijenile:

– Ne može nać ženu koja bi radila vako ko ja, oće malo noktiće i ručne i nožne. Oće malo usnice, oće svašta.

Pavo je, kaže, još uvijek mlad, ‘52. godište a ima četvero djece i 11 unučadi:

– Vidi mi tamo žene Lucije, kreči jabuke, vidi je što dobro radi. Momci kad vide kako oženjene žene motaju oko sebe i komanduju neće da se žene.

Na pitanje mota li njega Lucija oko sebe odgovara:

– Mene? Pa ja imam ženu a isto ko da je i nemam, tako nam je lijep brak.

– Pa ko onda kreči voćke – pitamo?

– Bože moj, neka kreči, mora i ona nešto radit.

Oženio se, kaže, iz svog sela:

– Uvijek je bilo: beri zelje oko sebe. Uslikaj, deder, Vida, neka se vidi kako je valjan.

Pero insistira da se fotografišu i njegove ovce u štali, ali i tetka poljoprivrednica.

Vid se sakriva iza sijena:

– Ma nemoj me snimat, poznaće me one Sarajlije što im ovnove prodajem.

Sela plodnih ljudi

U Boljkovcu se trenutno pripremaju za uvođenje rasvjete. Postavljeno je 20 a nedostaje još 15 bandera. Samo oni koje su Merhamet i Karitas pokvarili neće da učestvuju u akcijama, kažu seljani. Nakon svake završene akcije u selu se priredi veselje. Avdo Sušić iz Boljkovca kaže kako se goste prema mogućnostima:

– Bude svečanost, janje se ispeče. Zavisi od finansija, prvo se pare potroše na akciju a onda šta preostane. Što ostane svi ćemo ćeifit.

Šteta je bilo ovakvu priču kvariti politikom. Nje i nema mnogo u Boljkovcu. Mještani samo kažu kako političari dođu pred izbore da se pohvale plodovima tuđeg rada. Nikako i da nauče na primjeru Boljkovca i susjednih sela. Svu filozofiju mirnog života i zadovoljstva najbolje je objasnila Zineta Milanović, stanovnica Boljkovca:

– Plodan nam narod.