Penđer

Gledam , kroz Penđer , gledam . Poznata lica prolaze , a ja i dalje gledam , čamim , šutim i opet gledam . Mislima sam milijon kilometara daleko . Ja i moje misli . Tišina , samo se čuje otkucaj staroga Sahata , kojeme se moraju promjeniti baterije , vec je vakat  . Ona velika kazaljka jedva da se okreče . Šta li je se samo finoga doživjelo , bože moj dragi , na ovoj sečiji i pored ovoga penđera . Veliki merak je bijo ubrati Šljive i Ošlame , koje je dedo Zajko posadijo . Sada ih nema ali ja ih vidim i osmjeh mi proleti licem . Pa kada sam zaboravijo ključ , opet kroz penđer , i majki sam kolače uzimo . Sjedim i gledam .
Moje misli prekine pokoje Auto , bacim pogled ko je i opet zavlada tišina . Pokušam da zamisilm kako bi bilo da nema toga ulaza u svjet . Samo četri zida , pokušavam ali teško . Što je veči bolje je sigurnije se osječaš . Čuje se Ezan , podne je več . Mašala pomislih i neki blag osječaj prođe mi kroz vene . Ponavljam u mislima Ezan , po ko zna koji put . Sjedim i gledam . Uvjek sam se pito što baš naše nene i dede sjede pored penđera i sve gledaju . Moraju sve znati . Sve ih interesuje . Mogo bi vala sve nabrjati koji stalno sjede i gledaju . Pitam se kako bi oni reagovali svi da nema toga maloga čuda , koje pušta sunčeve zrake i daje nam znak da smo živi , da nismo sami .
Eto i ja mogo bi sjesti pored šporeta i gledati TV ali ne mora biti tu , baš tu . Nedo bog da nešto ne bi promaklo . Redovno majka stavi koju Dunju da čitava soba zamiruši i tu je njena pepelnica i čibuk , sve je tu . Kao da je sa nama . Opet šutim u mislima pozivam svaku sitnicu koja me razveseli da je tu , baš tu majka je sjedila i sa onim velikim merakom cigaru , sa svojim čibukom imala . Jah , ide ovaj vakat , ide , a nama ostaje samo Penđer i sječanja . Ustanem , namjestim se i opet samo gledam .