Lijepa zena

Kao pogodzen munjom s neba, covjekovo srce zauvijek postade zatvorenikom tog pogleda. Bezuspjesno je poceo da se bori sa svojim srcem, nudeci mu razor do razloga da krene njegovim putem – zar nije vrijeme za namaz? – vrijeme je proslo: nije ostalo nista drugo nego da slijedi zenu…

Covjek je prolazio pijacom jednog popodneva i bas kad se zacu glas muezina, njegov pogled se zaustavi na ledjima jedna zene.

Covjek ubrza, skrecuci iza coska gdje se prodavala svila, ubrzano disuci…

Bila je vec dosta udaljena od njega, skoro na kraju pijace. Ona se okenu prema covejeku a njemu se ucini kao da je vidio bljesak izazovnog osmijeha ispod crnog vela, dok mu ona (ako mu se nije samo pricinilo?) ponovo klimnu glavom.

Bio je izvan sebe. Ko je ona? Mozda kcerka nekog bogatasa? Sta zeli od mene? Covjek ubrza korake i skrenu prema putu gdje je ona nestala. Tako ga je vodila, uvijek nedokuciva, vijugajuci sad izmedju trgovaca oruzjem, sad izmedju
trgovaca uljem, pa medju trgovce koze; sve dalje i dalje od mjesta gdje su se tek vidjeli.

Uzbudjenje u covjeku je sve vise raslo. Da nije mozda luda? I tako dalje i dalje ga je vodila, sve do samog kraja grada.

Kada je sunce zaslo, zena se odjenom ukaza ispred covjeka. Pored svih drugih mjesta, oni se uputise prema ‘Gradu Grobova’. Da je covjek bio u svom normalnom stanju sigurno bi osjecao strah. Medjutim, ovo mjesto mu se ucinilo kao normalno za asikovanje.

Bilo je jedva 10 – ak metara izmedju njih kad je covjek opet opazio zenu kako mu daje znak silazeci niz stepenice prema velikim bronzanim vratima nekakvog starog groba. U normalnom, svjesnom momentu covjek bi zastao, ali u ovom stanju, nije bilo povratka nazad, pa se i on spusti niz stepenice za zenom.

Unutra, covjek ugleda stepenice koje vode za sprat nize,odakle je dopirala svjetlost, te se uputi prema dole. Nasao se u ogromnoj sobi osvjetljenoj svjetlom svijeca na zidovima.

Tu je sjedila zena nasuprot vratima, na bogatom mimberu, oslanjajuci se na jastuk do zida. Jos uvijek je imala veo na licu. Desno od mimbera, covjek ugleda bunar.

“Zakljucaj vrata za sobom,’ rece zena dubokim glasom, skoro sapcuci, “ I ponesi kljuc.”
On uradi sto mu je receno. Ona pokaza prema bunaru.
“Ubaci unutra.”
Zracak svjesnosti kao da se pojavi kroz oblake njegovog razuma i da je neko posmatrao, mogao bi osjetiti malu pauzu.
“Hajde,” rece zena smjeskajuci se, “ Nisi se dvoumio kada si zanemario namaz da bi me slijedio ovamo, zar ne?”
Covjek je sutio.
“ I vrijeme za aksam je skoro proslo, “rece ona podrugljivo.
“ Cemu briga? Hajde, ubaci. Zar neces da mi udovoljis?”
On pruzi ruku prema otvoru bunara gledajuci kako kljuc pada. Nekoliko momenata prodje, ali nikakav zvuk se ne cu. Covjek osjeti mucninu u stomaku. Osjecao je nekakav uzas.
“ Vrijeme je da me vidis,” ona rece i podize veo da bi pokazala lice ne mlade lijepe djevojke, vec neugledne starice, tamne i ruzne, bez imalo svjetlosti na licu.

“Dobro me pogledaj,”ona rece. “Ja se zovem Dunjaluk. Ja sam tvoja voljena. Proveo si svoje vrijeme trceci za mnom I sad si me stigao. Ovdje u svom grobu. Dobrodosao, dobrodosao!”

Smijala se i smijala sve dok se tresuci nije pretvorila u prasinu, cije sjene kao i svjetlosti svijeca, nestade…