Srijeda u Dzennetu

 [URL=http://imageshack.us][IMG]http://img515.imageshack.us/img515/5736/dsc00021bp9.jpg[/IMG][/URL]

Cesto se u snovima vracam djetinjstvu na Vrbasu. Ponekad pomislim vracajuci se, prazan i umoran sa mojih cestih, nedovrsenih putovanja i nikada do kraja odsanjanih snova. Setam tako ulicama moje drage, vakufske kasabe i srecem draga, poznata lica, s kojima, bez glasa, pricam. Mada tisina razdire mozak, ipak se savrseno razumijemo, onako kako smo to uvijek cinili. Covjek se mijenja, ali osmijeh mu uvijek ostaje isti.

Sretan zbog tih susreta i nesretan zbog slutnje budjenja i jave, bezuspijesno pokusavam na brzinu reci sve ono, nekada, zaboravljeno, nedoreceno i propusteno i sve ono sto se, kao cemer, natalozlilo na dnu duse, svih ovih prokletih, prevarenih i izgubljenih godina. Zaboravim se tako ponekad, pa bih najradije rijecima… Bez odjeka. Potom praznina. Vidim, nema tu nicega vrijednog, nekog drugog, glupog i slijedeceg pokusaja. Pa opet, cim se docepam snova ja odlutam tamo.

Jer, pola je mene tamo ostalo i zauvijek otislo, zajedno sa onima, kojih vise nema. Mozda mi zato izgleda da, nista vise, nije isto. Nije kao nekada. A kako bi i moglo, bez njih, biti? Sve se tako prokleto promijenilo, a izgleda da ni mi sami nismo vise oni svoji, oni koje smo nekada poznavali i u tudjim osmjesima prepoznavali. Mada nerado, i pored svih tih istina, opet ja odlazim tamo, mojoj carsiji, mojoj staroj raji i onim davnim bezbriznim jutrima. Nicega vise nema! Ni carsije, ni proljeca, ni onog poznatog mirisa slatkog jutarnjeg nemira.Misle ljudi da se sreca moze graditi na tudjoj nesreci, Ili su mozda mislili? Ili mozda… nista nisu mislili? Ko zna, bice da je ovo posljednje.

I gledam taj cemer, taj jad i bijedu, a u mislima mi neke druge i ljepse slike, onih nekadasnjih, boljih dana. Gledam izgubljene ljude u prostoru i vremenu kako ulaze u tudje domove koji zasigurno vise nisu nasi ali jos manje su njihovi i pitam se sta smo to skrivili Bogu? I vjerovatno zato sto mi nikada niko nije odgovorio na sva ta, tako jednostavna pitanja, uvijek se vracam tamo, tamo dole, niz mahalu…haj tamo dole…omilje mi…evo, ponese me pjesma sevdalinka, a neko rece da je i to ‘Kasida" il'je mozda ‘Ilahija"? ne razumijem se, nije ih bilo u moje vrijeme.Vracam se Vrbasu, mutnoj rijeci i u nelagodno potmuloj tisini srecem one, kojih vise nema. I nema to nikakve veze sa razumom, sto njih vise nema – jer da ih nema, nebi ih bilo. A puna ih carsija?! Zaglusujuci muk tisine rastura glavu i razdire mozak. Slika krvavog neba kako place i pod njim, nagi muskarci i zene u crnom. Marsiraju! Ni sablasni smijeh sotone ne zaustavlja tu cudnu kolonu, tu cudnu povorku Snova i sjecanja. – Ni zemlja, koja se grohotom smije i pod krvavim koljenima podmuklo drhti, ne mami upale oci, ni vapaj bez glasa. Oni idu dalje. –

I ja ih ponekad slijedim, onako, naizgled bez cilja. U tisini i beskraju, najvjerovatnije prema zvijezdama mada se, kao u zacaranom krugu, vrtimo na istom mjestu. I u toj cudnoj i bezglasnoj setnji, kao robovi povezani lancima, zarobljava nam misli osjecaj nedorecenosti i nedovrsenosti. Necega?! Kao da niko, jos uvijek nije spreman, da zauvijek ode i zanavijek napusti zapoceto i na silu prekinuto – snove, ljubavi, rijeci, svakodnevne odlaske u skolu, posljednji pozdrav ili poljubac… Kao da svi imaju, eto samo jos nesto, da urade, a poslije toga, neka nicega vise nema. –

U rijetkim slutnjama svanuca, vidim ponekad Mehu Kicina, kako skace preko ‘Duguljasice’ u Viru, pa potom sjedne na nju, mlad, lijep, sretan i nasmijan. Mada nema tuge ili bola u njegovim ocima, ipak ima nesto… Ima neka sjena razocarenja, ili cak zbunjenosti? Mase i pozdravlja. Sigurno ceka nekoga? Jos uvijek. – I cujem Senada Milanovica kako pjeva:-Ti si samo lutka, nemas vise duse…i pjesmom budi dremljivo vakufsko jutro. Kao slavuj, glas mu lebdi nad uspavanom carsijom i salje ljubav i snagu svakom bicu, svakoj travki i svakom cvijetu.,. – I Bedru i Esu sa cekerom Edberom , kako odlazi prema mostu. A u kaficu , jos uvijek naslonjen na sank, stoji vjecito dotjeran moj rodjak Enes Bostan nekadasnji student vojne Akademije i nesto sa Avdom prica. Jedan s jedne, drugi s druge strane sanka, a obadvojica u svom, sada nekom drugom, svijetu, daleko od ovog naseg. Imaju svoje pice i svoju pricu i znaju oni da jos nije doslo vrijeme fajronta i placanja cehova. Ne daju ni zivot, ni Bog mladost tek tako i zato znaju oni da je to samo neka velika greska.

– Pored mene, jos uvijek prolazi Meha i tek u prolazu kaze: "Vozdra komsija, sta mai"? I oca mu Muharema vidim, dok ga sa prozora briznim pogledom ispraca. I slijedi ga potom krisom, jer neke crne misli sluti – onako, kako to samo otac moze. Odlaze dole, niz carsiju, da se zauvijek u vjecnosti sretnu. – Sretnem tako ponekad i Antesu Sendu, svoga najdrazega razrednika sa klarinetom koji puse onu:
"Jablani se povijaju…" , a ne pjeva Safet, vec Akif Zekotic . Onda me Mufid Tihak pita: "Hocemo baciti jednu partiju bilijara? Na pauzi sam, ali imam vremena da te  promjene spremljene .

– kaze sa osmijehom i slaze kugle ne cekajuci odgovor, jer zna da hocemo. I igra lose, cak losije nego prije, mozda zato jer su mu rasijane misli, na ledenom vakufskom nebu –

Lutam tako besciljno nasom carsijom i kunem vam se da ih srecem, ponekad vedre i nasmijane a ponekad tuzne i zbunjene. S nekima zastanem na trenutak, nekima samo, u znak pozdrava, mahnem, a s nekima cak i pice popijem ili partiju bilijara odigram. I ne znam tada da ih nema u nasoj carsiji, ili mozda necu da znam. Mozda zato, jer i oni nece to da znaju i nece da priznaju. Pa se tako, budalama, i jedni i drugi pravimo i foliramo da je sve, kao nekada prije. – Ne moze biti i nije normalno da tek tako, u jednom trenu, sve prestane i sve nestane. Kakvog bi smisla onda imalo mojih dvadeset i kusur godina sjecanja?

Sa mnogima od onih koje srecem, nisam se uspio posteno ni upoznati, jer kontali smo da imamo vremena. Kontali smo, cijeli zivot cemo zajedno zivjeti tamo, u nasoj carsiji. Tu nam je bilo dobro, tu nam je bilo lijepo i nije nam trebalo ni tudje, ni drugo, ni vise. Sunce nam je sijalo toplije i od australijskog, a snjegovi su bili blistaviji i od ovih americkih.
Evo sjetih se i Josipa Sende i nasega zimskog pohoda na Vilica Guvno, tragom jedne neprijateljske ofanzive.- Sjecam se dobro – iz nasih avlija sirio se misris jorgovana. I imali smo one kojih vise, osim u snovima, nemamo. I oni su, imali nas. Sjecam se dobro neke mudrosti koja kaze da se ne zivi od proslosti – ali nista ne rece kako da se zivi bez nje?! Bit ce ipak, da to i nije neka mudrost.

– Jer ako zaboravimo sve ove drage ljude, ako ih se ne sjetimo i ako ih ne spomenemo – ko ce se onda nas sjetiti i nas spomenuti? Mozda nasa djeca koja nece znati ni ko smo, ni sta smo, ni odakle dolazimo? Ako sve to zaboravimo, sto nam drugo preostaje sem da i dalje lutamo od sjecanja do gluposti. I sanjamo. – Znam dobro da i nisu neki snovi. Znam da ima puno ljepsih i vedrijih. I ja sam, smoren od njih, pozelim ponekad da ih zauvijek odsanjam i napokon stavim tacku na zavrsenu pricu o jednoj carsiji i zivotu koga sam punim plucima disao.

Ali ne daju oni, oni koje jos uvijek srecem kako nas, zaljubljenim pogledom jos uvijek traze lutajuci po rusevinama nase i svoje proslosti. Ne daju snovi, koji nas vracaju njima. I jer je sve to, ponekad vrlo naporno, skont'o sam da vam ih dam. Mozda tako prestanem sanjati, mozda mi bude lakse, mozda ih se oslobodim. Radite s njima sta god zelite, samo ne recite da, i pored svega, nije lijepo prosetati ulicama nase carsije, makar to i boljelo…

"Esto bonus saltem, si non potes esse peritus."

(Srijeda u Jenetu, ljepse zvuci americki. U Bosni je bilo mnogo promjena, pa Vakuf ne mora biti ni Uskoplje vec Raj na arapskom, a pisalo bi se Jennet) 

AUTOR  : nepoznat …………!!!