[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img84.imageshack.us/img84/3982/pict0415ba4.jpg[/IMG][/URL]
Oduvjek me je interesovalo sta, sta , kako ,odaklen , s kim , zasto i zbog cega ? Zahvaljujuci gospodinu Đulbić Mirsad iz Zenice , sam napokon uz njegovu ogromnu pomoc uspijo da iskopam , korjene koji su i vise nego davno posijani . Idemo redom .Inače su Duratbegovići kroz istoriju mijenjali tri puta prezime (vidjeti knjigu: Kamenito Hlivno). Familija moje rahmetli majke, (Đulbić Mirsad) Vrebac je u negdje četvrtom koljenu vezana sa Duratbegovićima, koji su u Dolac i stigli iz Livna. Za početak sam Vam kazao da potječete iz Livna, ali su tu Duratbegovići po mojem sjećanju od nekuda došli. Iščačkati ću vam to, jer smo u daleko prošlosti imali zajedničke korijene preko Vrebaca i Duratbegovića koji su mijenjali prezime. Inače Duratbegovića dolac je dobio naziv po prezimenu, a riječ dolac nije iz toga kraja, nego je došla iz livanjskoga kraja, gdje dolac označava ravnicu između kraških stijena ili imanje ograđeno suhozidom (kamenom) uobičajene visine do cca 0,9-1,0 metra.
Evo Vam o Duratbegovićima, šta sam na brzinu uspjeo prikupiti, sa nadom, da ćete Vi nastaviti dalje.
DURATBEGOVIĆ = DURAKBEGOVIĆ = DURUKBEGOVĆ
1.- Izvor: Muvekit: Tarihi dijari Bosna, knjiga I, strana 334. 1657.g. za krčkog sandžakbega je postavljen Muhamed-beg Durakbegović, sin Durak-bega i unuk Halil bega. Muhamed-beg Durakbegović će poslije te dužnosti se naseliti u Livnu. Krčki Sandžak obuhvatao od Knina, preko Benkovca do zaleđine Zadra, kojega su držali Mleci. Po nekim izvorima Halil-beg je bio islamizirani Hrvat iz Krbavskog polja, a po drugim izvorima islamizirani pravosalvac ili pripadnik Crkve Bosanske, negdje iz centralne Bosne ili sjeveroistočne Bosne. Nejasno od kuda potječe!
2.- Krajem augusta 1675. godine Mehmed-beg Atlagić, kapetan kninski se sukobljava sa Muhamed-beg Durakbegovićem oko naplate poreza i trgovačkih interesa, koje imaju obojica na tom području. Sačuvano je to pismo Atlagića upućeno dalmatinskom providuru Marinu Zorziju iz Zadra, u kojem moli providura da zabrani mletačkim podanicima da daju svoj dohodak Durakbegoviću (Dr. B. Desnica: Istorija kotarskih uskoka, sveskaI, str. 171)
3.- 1681. g. je Muhamed-beg Durakbegović imenovan sandžabegom Krčko-ličkog sandžaka i imao je utvrđenu kulu u Plavnu.
4.- Muhamed-beg Durakbegović je 1683. g. poslan da povede vojsku sandžaka u Madžarsku. Sa njim su bili kapetani Atlagić i Ferhatpašić, krčki alajbeg Filipović i sin Muhamed-bega. O tome je referirao mletački providur. Dogodine je bosanski alajbeg trebao da sjedini vojsku od 1.000 spahija sa snagama kojima je zapovijedao Durak-beg, kod Atlagića kuća u Livanjskom polju (A. Nametak: Atlagići (etc), str. 186.
5.- Godine 1684. Muhamed-beg Durakbegović i Pašić Radasličić su pozvali cca 3.000 porodica da se ne iseljavaju u Metačku. U tom smislu je pokrenuo vojsku prema Bukovici. Ne zna se tačno gdje je bila Durak-begova kula, ali je iz te kule vojnik Milanović Pavao sa cca 50 martoloza prebjegao i odnio sobom mužar, brončani i jednog sokola.
6.- Iz jednog mletačkog izvještaja (Split, 15.03.1685.) kaže se da je zapisnički saslušana Hajrija, poturčena Kosa, kći karinskog Morlaka Mate Lakića. Ona je izjavila da su je zarobili gračački Turci dok je u svom selu tukla proso, a potom je prodali i Knin sandžakbegu Muhamed-beg Durakbegoviću, koji ju je poturčio i uzeo za milosnicu. Kada je Muhamed-beg Durakbegović napuštao Knin idući kući u Livno, upao je u zasjedu nakon cetinskom mosta u pošumljenom klancu. Muhamed-beg je utekao sa bajraktarom i sinovcem Mehmedom (Desnica, str. 65).
7.- Krajem augusta 1688.g. Mlečani jakim snagama opsjedaju Knin, kojega brane Atlagić I Durak-beg. Nakon 15 dana odbrane istakli su bijelu zastavu i zatražili da im se u zamjenu za grad dozvoli da sa porodicama, oružjem, stvarima i pratnjom omogući odlazak. Mlečani nisu prihvatili. Mehmed-paša i neke age su se predale i dvezene lađama u Veneciju. Iz brojnih tadašnjih zapisa zna se ko je zarobljen, ali nije jasna sudbina Muhamed-bega Durakbegovića.
8.- Istorija Durakbegovića, kasnije Duratbegovića od tada se može pratiti samo kroz porezne knjige (deftere), pa tako saznavati gdje su bili, šta su imali i na šta porez plaćali. Defteri su pohranje u Orjentalnom institutu Sarajevo, a jedan dio u Dubrovačkom arhivu. Ponekada se pominju i kao Đuzel-bezi ili Đuzel-zade ili Đuzelbegovići! Tu ima malo i brkanja! Zna se da su iz porodice uvijek imali nekoga od viših oficira u turskoj vojsci. U turskom oficirskom groblju u Livnu, a koje se nalazi na izlazu iz Livna u pravcu Glamoča, na cca 300-500 m od Bolnice, nalazi jedan nišan Durat(k)begovića, pisano neshom. O tome je pisao prof. Mehmed Mujezinović u svojim brojnim djelima, a na bazi višegodišnjih krstarenja po BiH i uvida u brojne arhive, te čitanja natpisa sa islamskih spomenika kulture. Kada su se Vrepci (porodica Vrebac, koja je također jedno vrijeme imala prezime Đuzelbeg) doselili iz Kliškog sandžaka, a nakon pada Klisa, potom i Sinja, Livno je postalo centar Kliškog sandžaka. Početkom XVIII stoljeća su se uzajamno ženili i udavali: jedna djevojka od Vrebaca za momka Duratbegovića, jedna djevojka Duratbegovića za momka Vrepca. Vrepci potječu iz sela Vrepci, jugoistočni dio Krbavskog polja iz hrvatskoga roda Vrebaca, od kojih se nakon Krbavske bitke, dio islamizirao, a dio prešao na teritorij Mletačke republike. To objašnjava i jedno kratko vrijeme postojanja zajedničkoga patronimika (biva prezimena) Đuzelbeg(ovići). Ovo sam naveo kao vezu koju smo rahmetli Mustafa i ja imali kao krvnu vezu, jer je moja rahmetli majka iz roda Vrebaca. Inače, najveći dio Vrebaca je nakon pada Kliškoga sandžaka se iselio u Jajce, a nakon dolaska Austrougarske i oduzimanja imanja, sabijeni su u jedno selo blizu Jajca. Ti Vrepci su izgubili vezu sa Vrepcima iz Livna.
9.- Godine 1813. u popisnim knjigama Livna su upisani Durakbegovići
10.- Nakon dolaska austrougarske vojske u Livno, mnogo se livanjskih Muslimana iseljavalo po Bosni i u Tursku. Tako se iselio i Mehmed-beg Durakbegović 1901. g. u Bugojno. On bijaše sin Muhamed-bega. Od tada u Livnu nije više bilo Durat(k)begovića. U slijedećem popisu nakon aneksije BiH, pominju se u Becirku (oblast, kotar, regija) Travnik, sa staništima u Bugojnu i Skopljanskom polju. Miralempašići i Sulejmanpašići su po nekim istorijskim podacima prodali zemljište između Gornjeg Vakufa i Sulejmapašića Odžaka nekom Drau(a)tbegoviću negdje između 1872. i 1882. godine, koji je imao petočlanu porodicu i tu se naselio, pa je to bio motiv da se 1901. g. iz Livna doseli u Bugojno Mehmed-beg Durakbegović.
11.- Durat(k)begovića kula; kula krčko-ličkoga sandžakbega Muhamed-bega se u Livnu pominje na više mjesta u pisanim podacima (H. Kreševljeković: Kule i odžaci u BiH, 85). Kulu je kupio od Salih bega neki Remzi-beg Teskeredžić. Bila je to manja kula. Pavao Milanović, doseljenik u sinjsku krajinu, bio je vojnik u Durakbegovoj kuli u Livnu, koju je napustio, kako je napisano prethodno u tački 5. O tom događaju pjeva Kačić-Miošić:
Pava biše srva junačkoga,
Robi zemlju cara silenoga,
Uze kulu Duratbegovića,
Bosanskoga na glasu plemića,
Rusu mu je glavu otsikao, svojom sabljom, Bog mu pomogao.
(A. Kačić-Miošić: Razgovor ugodni naroda slovinskog, 224)
12.- Zabilježeno je, da su neki bosanski plemići, turske vojske, početkom XVIII stoljeća zlatom i suknom podmićivali poglavare doseljeničkih banderija u Dalmaciji, da se vrate odbjegli kmetovi, jer nemaše ko raditi o zemlji i od koga se naplaćivati porez. Među njima je bio i Muhamed-beg Duraković.
Slijedi o imanjima u selima Livanjskoga polja.
13.- U selu Gubin, KO Čaprazlije, ZKU 50-100, osim Firdusa iz Livna, uvedeni su i Duretbegovići iz Duratbegovića Doca (istina tu parcelu u većini slučajeva, polažu prava osobe koje su udajom promijenile prezime!)
14.- Prolog. Seoska zemlja je pripadala do agrarne reforme kraljevine Jugoslavije, a neke parcele i kasnije, porodicama iz Livna. Pominju se Muhamed-beg i Osman-beg Durutbegović, potomci negdašnjega krčkog sandžakbega Muhamed-bega Durakbegovića, koji je na Livanjskom polju imao svoj odžak (lensko imanje). KO Prolog, ZKU 100-150
15.- Srđevići, selo u Livanskom polju. Osim Brkića tu su imali svoje kuće Durakbegovići, kasnije Durutbegovići, koji su tu imali svoj odžak koji se nalazio u sadašnjem zaseoku Seđevića budimlić. Možda je tu bila čuvena Dratbegovića kula, koju opljčkaše braća Milanović oko 1685. g. Krajem XIX stoljeća vlasnici Begovog Doca, koji se vodio u tri kmetska selišta Vukadin, kao jedna cjelina, bili su braća Jusuf-beg, Mahmut-beg, Omer-beg i Bećir-beg, sinovi Derviš-bega Duratbegovića iz Doca kod Bugojna. Osim njih kmetove su imali i djeca Zaim-bega Duratbegovića iz Doca (KO Bila, ZKU 15-18, 36-45).
16.- Bila. Zemlja u Biloj je bila vlasništvo Rustempašića iz Gornjeg odžaka kod Bugojna, skopaljskih Duratbegovića i livanjskih Baljaka, Mulalića, Huskića, Karalića i Jahjaefendića. (KO Bila, ZKU 50-99, uveden između ostalih Ahmet-beg Dzratbegović (Šarić).
17.- Zabrišće. Imanja su ovdje između ostalih imali i Durutbegovići iz Skoplja (KO Bila, ZKU 150-100)
To bi bilo sto se tice istorije ,kako izgleda , mozda smo nasljednici veliki imanja u Hercegovini , kastariski brojevi su svi tu a lozu je lahko pratiti . Hehehehe .
Dragi moji ja sam fala bogu uspio da saznam o korjenu svoga plemena , a vi ???
Dutarbegovići po ženskoj liniji imaju korjene iz moje Like. Možda smo ti i ja rod, što bi mi bilo na ponos.
I još nešto: što ne čestitita i meni pojedinačno Novu god.i to da skinem koji kilogram viška.
posjetite nesto novo i najkbolje stoce biti u Gonjrmr Vakufu toliko hvala..
Selam,,,,,,,,,,,,,,,,hamo
Molim ispravak prijatelju. Đulbić Mirsad nema krvi Duratbegovića, što ne zanči da je loše, nego krvi Đulbića i Vrebaca. U mojoj rodoslovnoj liniji sam Ti opisao sve i dobro naznačio, kako je sve to išlo, a inače jesu Vrepci i Duratbegovići rod iz vremena kada sam napisao i to stoji, jer je to pisani dokumenat, koji sam citirao. Cve što sam Ti pisao, je navedeno odakle je prepisano.
Pozdrav
Đulbić Mirsad
@mdjubic
odradzeno
i sve je masala
Poprilicno nepismen blogg
DURAKBEGOVIĆI
Lički ili Krčki sandžak formiran je 1580. godine otcjepljenjem dijelova Kliškog i Bosanskog sandžaka, a sastojao se od Like, Krbave i Kotara. Gornji i Donji Kotari su krajevi između rijeka Zrmanje i Krke, na prostorima gdje se nekad nalazila županija Luka. Uz Knin, sjedište sandžaka, liva Krka je 1620. godine imala još 27 tvrdih gradova i varoši. Kapetanije su bile u Kninu, Skradinu, Nadinu, Zemuniku, Islamu, Donjem Obrovcu i Udbini. Jurisdikcija skradinskog kadije prostirala se i na dijelove Kliškog sandžaka, pa je skradinski kadija stolovao u Hlivnu.
Rod Durakbegovića neodvojivo je vezan za ovaj sandžak u kome su vršili funcije sandžakbegova, alajbegova i kapetana i ostali su na tom području do pred kraj XVII stoljeća kada je Venecija otela Turskoj najveći dio ovog sandžaka.
Kao lički sandžakbeg zabilježen je 1606. i 1613. godine neki Halil-beg, no nepoznato je da li je on u vezi sa rodom Durakbegovića. U jednom na bosanskom jeziku napisanom pismu iz 1613. godine, potpisuje se Lički Halil-beg “sančak lički i krbavski i zakrčki i kotarski”. Među kapetanima udbinsko-ličke kapetanije pominje se Halil-beg. Njegov imenjak Halil-beg Duraković je na mjestu ličkog sandžakbega zamijenio 1639. godine dotadašnjeg mutesarifa Hajdarbega. Bašagić uz njegovo ime stavlja prezime Alajbegović što znači da su Halil-begovi preci i ranije vršili odgovorne funkcije u sandžaku. No, Halil-beg, “koji je bio smjenjen sa dužnosti u Krki” se pominje i 1637.godine, kada je sa Nuh-pašom, sandžak-begom Hercegovine, zvorničkim begom Omer-begom i ostalim emirima učestvovao u vojni protiv Arnauta u nahijama Bjelopavlići i Piperi, u Crnoj Gori. Halil-bega je, tom prilikom, Vučo-paša postavio na čelo dijela vojske i poslao u planinu Kliment. Povedena je žestoka borba u kojoj je Halil-beg potukao Arnaute i vratio ih u pokornost. Vučo-paša je odsječene glave, što je bio tadašnji običaj, sa po četiri perčina sa srebrnim lancima, koje su omotavali oko vrata, i naušnicama u obliku srebrnih halki, poslao u Istanbul po svom agi Mehmed-agi.
Durakbegovići su zemljom i funkcijama bili vezani za Zemunik i Vranu. U Vrani je 1639. godine boravio kapetan Durak-aga, ali, koliko se zna, Vrana nije bila sjedište kapetanije, pa se radi o zemuničkom ili nekom drugom krčkom kapetanu.
Halil-bega će sa mjesta ličkog sandžakbega sultan uputiti na neku funkciju u Budim zahvaljujući novcu i upornosti Mlečana kojima je smetao, ali je ubrzo vraćen u Kotare na staru funkciju. Bosanskom paši je, pored toga, naređeno da se u svim graničmim pitanjima drži Halil-begovih savjeta i uputa. Tome je kumovao kapudan Jusuf-paša, rođen oko 1604. godine u Vrani ili nekom vranskom selu zijameta Durakbegovića. Frane Difnico kaže da je bio sluga Durak-bega, sina Halil-begovog, a Girolamo Brusoni tvrdi da je Jusufov otac bio Halil-begov sluga, a sam Jusuf konjušar Ibrahim-bega Bećiragića iz Nadina. Sinan-beg Bećiragić će dobiti kotarsko kapetan-begstvo nakon ponovnog dolaska Halil-bega na mjesto krčkog mutesraifa. Jusuf-paša, nakon uspona na vlasti, postaje blizak kotarskim begovima, pa ga Durakbegovići čak smatraju rodom: “Durachbeg, che si dice suo parente” (“Durak-beg koji veli da mu je rođak”) i “Il Sapitan bie Besssiraghch, suo amico” (kapetan-beg Bećiragić, njegov prijatelj).
Jusuf-pašina milost protegla se i na Halil-begova sina Durak-bega, po kome će se prezivati njegovi potomci. On je pozvan u Carigrad da lično podnese izveštaj o stanju na Krajini., a njegov put u tursku prijestolnicu, juna 1644. godine, izgledao je trijumfalno. Silnog kotarskog bega na njegovom putu pratilo je pedeset krajiških konjanika, dvadeset pješaka arkibuzira, dvadeset konja natovarenih skupocjenim oružjem i kraljevskim darovima, i pet raskošno opremljenih hatova, određenih za Jusuf-pašu. Ovo je otvorilo put i drugim uglednijijim Krajišnicima, pa su u Istanbulu, uskoro Velji hodža, dva Bećiragića, kliški Ahmet-aga (Džigeričić?) vranski Džafer-aga Bakijić. Juisuf-paša je slušao od zemljaka spletke, zahtjeve za reviziju granica prema Mletačkoj republici, tužbe protiv Mletaka, traženje pravde, odštete, nagrade.
Durak-beg se vratio iz Carigrada sa svotom od 16 000 reala i naredbom da se tim parama izgradi veliki han u Vrani, koji će moći da ukonači 3 000 putnika. Već u decembru 1644. godine pet stotina radnika počelo je da kopa temelje. Ovo je uzbunilo Mletke jer su posumnjali da se gradi pogranična tvrđava.
No, han je ostao nedovršen. U januaru 1646. u Kotare je stigla vijest da je Jusuf-paša pao u sultanovu nemilost i da mu je tatarski luk zavrnut oko vrata. Na vijest o njegovoj smrti sandžak-beg Halil prekinuo je preduzeti put u Carigrad i bez predaha dojurio kući.
U svim kotarskim džamijama održani su po nalogu Durak-bega posmrtni obredi, a tuga su vidjela “dagli apparati funebri e uestiti lugubri negli adherenti suoi, particolarmente nella contea di Durach Begh di Laurana” (“iz pogrebnog obreda i korotne odore njegovih pristalica, naročito u vranskom zijametu Durak-bega”). Kotari su izgubili moćnog zaštitnika, a dogodine će, početkom dvadesetpetogodišnjeg Kandijskog rata, doći mnogo teži dani za ovaj kraj.
Knin, kao turska operativna baza bio je stalno pod pritiskom uskočkih četa koje je regrutirala, opremala i naoružavala Mletačka republika. Mlečani su odlučili da likvidiraju glavne turske gradove u zaleđu Zadra i Šibenika, kako bi se što uspješnije oduprli očekujućim turskim napadima. U to vrijeme je Halil-beg, sa sinom Durak-begom i posadom od 1500 vojnika, spremao obranu utvrđenog Zemunika. Providur Foskolo je iskoristio nemarnost i odugovlačenje bosanskog vezira Ibrahim-paše da napadne Šibenik i Zadar, pa je 1647. udario na Zemunik. Nakon što mu je sin Durak-beg poginuo prilikom jednog izleta iz tvrđave, stari Halil-beg predade Zemunik. Otpremili su ga okovanog na galiji, a prema Mevekitu “da ne bi išao praznih ruku, nego sa poklonom, dali su mu jedan sanduk. Kad je došao pred mletačkog dužda, stavio je sanduk pred njega, otvorili su ga, a unutra je bila odsječena glava njegovog oca. Izvadili su je i smijući se i omalovažavajući na razne načine je skrnavili … Oni iz Krke što su se spasili, ostavili su obitelji, te goli i bosi izbili u Bosnu. Oko četiri stotine graničara i spahija Novigrada i Obrovca je zarobljeno. Žene su im poskidali gole pa ih utjerali među neprijateljsku vojsku.” .
Dok je Drniš zauzet na juriš posada Knin je predala tvrđavu bez borbe 27. februara 1648. godine. U ovom naletu pala je pred navalom uskoka i Vrlika. Svi osvojeni gradovi su srušeni i spaljeni, a teško oružje Knina bačeno u rijeku Krku. Mlečani se tada još nisu zanosili mišlju o dubljem prodoru u unutrašnjost i trajnom zauzimanju ovih gradova. Koristeći zimski period, kada su turski posjedi u Dalmaciji odsječeni od bosanskog zaleđa, Foskolo je u martu napao Klis, koji se predao tek poslije duge opsade. Novi bosanski vezir Derviš Mehmed-paša je 1648. odredio za serdara nekog Ali-agu, koji je imao sjedište u Hlivnu i poslao ga na Klis. Po izvještaju poslanom Dvoru Ali-aga se vrati sa Klisa sa sedam stotina odsječenih glava. I Derviš Mehmed-pašin nasljednik Hasan-paša šalje iz Livna hrabre Bosance u bojeve po dalmatinskom zaleđu. Poznati odmetnik Deli Mahmud bi pozvan porukom u kojoj je pisalo “mom bratu Deli Mahmudu” u Livno, gdje se sastade sa Hasan-pašom, a ova ga zagrnu počasnom odorom. Kad je poslan sa jednim manjim odredom na granicu, Deli Mahmud je donio oko trideset posječenih ljudskih glava.
Dogodine je stigla kuga i ne birajući strane počela kositi ljudske živote. Prenešena iz unutrašnjosti Bosne, ona je zahvatila sva naselja šire okoline Knina i prenijela se na mletačko područje. Ovaj novi neprijatelj je za niz godina ubio borbeni moral i jedne i druge ratujuće strane, tako da je opšta neakivnost vladala nekoliko godina. Kuga je odnijela više ljudskih života nego čitav ovaj rat.
Umjesto zarobljenog Halil-bega za krčkog sandžakbega 1648. imenovan je Mehmed-beg Hurakulović iz Udbine, koga će 1653. godine zamijeniti brat Mustajbeg, koji se prozva po djedu Mustajbegović. Poznat kao Mustajbeg Lički ušao je u mnogobrojne narodne pjesme. Mustajbega će zamijeniti 1657. Muhamed-beg Durakbegović, sin Durak-bega i unuk Halil-bega.
Prema Kreševljakovićevom popisu krčkih sandžakbegova tek je 1678. zabilježen novi sandžakbeg Alija, pa je moguće da je Muhamed-beg Durakbegović bio na čelu ovog sandžaka čak dvadeset godina. To je bilo vrijeme kada su obnovljene neke tvrđave u Krčkom sandžaku, posebno Knin, ali i čestih borbi sa mletačkom vojskom i uskocima. Iz tog vremena (1675.) datira pismo kninskog kapetana Mehmed-bega Atlagića dalmatinskom providuru kojim traži da zabrani svojim podanicima koji su obrađivali zemlju i Zemunika i Islamu da skupljene dohotke predaju Muhamed-begu Durakbegoviću. Prije toga Durakbegović moli providura da prisili svoje podanike koji obrađuju tursku zemlju da dohotke i zakupninu za livade isplate Turcima zemljovlasnicima. Iste godine Muhamed-beg šalje dva pismoa generalnom providuru Marinu Zorzi. U prvom on čestita Zorzi stupanje na dužnost i tuži se na zlodjela mletačkih podanika, te prijeti da će se pritužiti Porti, ukoliko to odmah ne prestane. I u drugom se tuži na zločine mletačkih podanika iz biogradskog teritorija na turskoj zemlji, a osobito na harambašu Markota iz Pakoštana koji otima kmetove i izaziva ga na megdan. On ujedno traži da zapovjedi harambaši Miki da vrati zarobljenog Behlila, povuče u svoje granice podanike koji obrađuju tursku zemlju, ukloni pakoštanske lađice sa Vranskog jezera, da zatvori harambašu koji ga izaziva, pohvata i kazni zločince i pošalje jednog pouzdanika sa kojim će se sporazumjeti oko održavanja reda na granici. Hasan-beg Durakbegović (“Asan-beg”), brat Muhamed-begov, sa kninskim kapetanom Atlagićem i Mustaj-begom Buljugijom, javljaju generalnom providuru da su Ivan Ljeljić i Save Terzija vratili neko dijete.
Muhamed-beg je ponovno na funkciji krčkog sandžakbega 1681. i te godine on je pozvao šibenskog vlastelina Divinića na neko veselje. Iz zapisničkog saslušanja Ivana Banića, koga je providur poslao prema Kninu da izvidi stanje, saznaje se da je sandžakbeg Durakbegović primio nešto novca za utvrđivanje tvrđave Perušić i da će radovi početi odmah po njegovom povratku iz Plavna gdje su živjeli Durakbegovići. Muhamed-beg je u Plavnu imao kulu koju je dobio uskočki knez Nikola Prijić, nakon što je 1692. ovaj kraj osvojen od Mletaka.Tamo je proslavljano prstenovanje Muhamed-begove kćeri kojoj je devet jendžija, praćenih od 60 konjanika, donijelo prsten Ferhatpašića. Radi se vjerojatno o pripadniku nadinskih kapetana Ferhatpašića.
Kao krčki sandžak Muhamed-beg je 1683. poslan da povede vojsku sandžaka u Madžarsku. Sa njim su bili kapetani Atlagić i Ferhatpašić i krčki alajbeg Filipović, te Muhamed-begov sin. O tome je referirao mletački providur, sa primjedbom da, otkako je počeo rat, na granici nije ostao nikakav komandant od povjerenja ili autoriteta. Dogodine je bosanski alajbeg trebao da sjedini vojsku od 1000 spahija sa snagama kojima je zapovjedao Durakbeg kod Atlagića kuća u Livanjskom polju. U borbi za napadnuti Zemunik poginuo mu je 1685. brat Hasan. Imao je sina Mehmed-bega, koji će u borbama pratiti strica.
Povodom odmetanja kršćanskog stanovništva Mustaj-beg Atlagić i kninski dizdar Mehmed-aga pišu odmetnutim knezovima da su oni serdaru Mehmed-begu Durakbegoviću prijavili sve one koji su su se prisilno ili dobrovoljno odmetnuli, a on je to saopćio paši. Pozivaju ih da se pokore i budu careva raja, kao i prije, pa im se neće ništa dogoditi. Ako ne dođu neka grijeh što će im porodice pasti u ropstvo i što će im biti oduzeta stoka padne na njihovu dušu. i neka ne reknu da im nije javljeno, pa sad neka biraju šta vole.
Muhamed-beg se već ranije preselio u Hlivno, što se može saznati iz jednog mletačkog izvještaja sastavljenog u Splitu, 15. marta 1685. godine. Zapisnički je saslušana Hajrija, poturčena Kosa, kći karinskog morlaka Mate Lakića koja je izjavila da su je prošle godine zarobili gračački Turci, dok je u svom selu tukla proso. Nakon toga su je prodali u Kninu sandžakbegu Mehmed-begu Durakbegoviću, koji je poturčio i uzeo za milosnicu.. Prije nekoliko dana je u Knin je došao novi sandžakbeg i preuzeo komandu nad tvrđavom, pa je Muhamed-beg napusti grad i pošao k svojim kućama u Hlivno (“habitationi in Hliuno”). Pratnju su mu činili, uz tidesetak konjanika, sinovac Mehmed, kći Zelel-age Babahmetovića iz Cetine, koja se, ostavši udovica, vraćala ocu, pet mladih morlačkih robinja, te jedan rob iz Karina. Prešavši cetinski most, u jednom pošumljenom klancu naišli su na zasjedu. kada je zapucano Mehmed-beg je sa sinovcem i bajraktarom na dobrim konjima utekao, a na mjestu je ostala ona sa jednom drugaricom, dok je rob iz Karina nehotice ubijen. O vojnim pitanjima i prilikama u Kninu nije znala ništa, jer ona nije nikada izlazila iz kuće u kojoj joj je bilo potpuno dobro.
Kako se na početku ratovanja 1684. velika masa kršćanskih seljaka, oko 3000 obitelji, približila granici sa namjerom da pređu na mletački teritorij, iz Livna su ih Muhamed-beg Durakbegović i Pašić Radasličić pozvali u Sinj, želeći ih odvratiti od bjega. Ovaj poziv i nagli pokret koji je Muhamed-beg učinio sa vojskom, prisilili su glavare na razgovor. Nakon toga je Muhamed-beg krenuo sa vojskom prema Bukovici.
Među prvim doseljenicima u napuštenu Cetinsku krajinu bila su braća Pavao, Božo i Grgur Milanović iz Livna. Sa sobom su doveli još 27 porodica. Pavao je bio vojnik u Durakbegovoj kuli u Livnu, pa je istu napustio sa još pedesetoricom svojih vojnika. Možda se radi o martolozima, ali to ne isključuje mogućnost da se radilo u livanjskim muslimanima, bezemljašima koji su u želji za zemljom potekli u Cetinsku krajinu, promijenivši vjeru i imena. Uostalom, to je vrijeme kada je milom ili silom sve pokršteno u dotadašnjoj Turskoj Dalmaciji. Zabilježeni su slučajevi i muslimana bezemljaša koji su pobjegli Mlecima. Iz Durakbegove kule je Milanović odnio mužar, bročani top i jednog sokola (falconetto) i sve predao u sinjsku tvrđavu. Gdje se tačno u Livnu nalazila ova kula nije poznato. Ovaj događaj je široko odjeknuo i dao krila novim migracijama. Kačić-Miošić je posvetio jednu pjesmu odmetanju Milanovića:
… tri brajena, tri Milanovića,
koji bihu srca Zrinovića:
Pava jedan, Bože drugi biše,
a treći se Grgur zovijaše.
Silnog su cara ostavili,
pod duždevo krilo pribignuli,
sobom trijest kuća dovedoše,
u Cetini selo naseliše.
…
Pava biše srca junačkoga,
robi zemlju cara silenoga.
Uze kulu Duratbegovića,
bosanskoga na glasu plemića:
rusu mu je glavu odsikao,
svojom sabljom, Bog ga
pomogao!
Nije poznato da li je zaista Milanović ubio Muhamed-bega, odnosno nekog drugog Durakbegovića, prilikom bjega iz Livna ili se radi o Kačićevoj imaginaciji. Posljednji put prezime Durakbegović nalazimo 1688. u mletačkim izvještajima. Iz Nadina Zeno javlja 6.VI da je u Kninu ostao svrgnuti paša Atlagić (Mehmed-paša, postavljen za muhafiza Knina op.a.) i Durakbegovićev sinovac. Početkom osmog mjeseca iste godine Cornaro javlja da je u Kninu 500-600 branitelja sa Atlagićem i Durakbegom. No, možda nas na trag o kasnijoj sudbini prezimena Durakbegović upućuje A. Kačić-Miošić. I u pjesmi o Ivanu Suriću prezime Durakbegović mjenja u Duratbegović, ponovno sa naglaskom da se radi o značajnim begovima: “Robi zemlju cara čestitoga, bile dvore Duratbegovića, bosanskoga na glasu plemića.”
Prezime Duratbegović zabilježeno je 1893. godine u livanjskim gruntovnim knjigama. Mehmed-beg Duratbegović, sin umrlog Muhamed-bega iz Livna bio je vlasnik jedne oranice pored grada, pod imenom “Duratbeguša”. Prodao ju je 1901. nekom Čevri i, vjerojatno, odselio, jer se u dokumentima njegovo ime više ne pojavljuje.
Duratbegovići ili Durutbegovići iz sela Doca, , a kasnije iz Tihomišlja, u općini Bugojno bili su vlasnici više kmetovskih zemljišta na području livanjskog sela Srđevići. Srđevički kmetovi Vukadini i Šarići pripadali su trojici sinovima i kćerima braće Duratbegovića: Derviš-bega, Hasan-bega i Zaim-bega.
Derviš-beg je imao četvoricu sinova: Jusuf-bega, Mahmut-bega, Omer-bega i Bećir-bega. Jusuf-bega, koji je umro 1918. godine naslijedio je sin Jusuf i kćerke Zilka, Atzemina i Nefiza. Posljednje dvije bile su udate za braću Hamid-bega i Mehmed-bega Dautbegovića iz Rogovišća. Hasan-beg je imao sinove Smaju i Aliju, te kći Melću. Iza Zaim-bega je ostao sin Mustafa i kćeri Zejfa, Zlata i Zumra.
Dio Duratbegovića odselio je, odmah po austrijskoj okupaciji, u Tursku. Tako je u Karaumselu zabilježen Zaim Duratbegović, sin umrlog Osmana i Fatima Duratbegović, udata Seksen.
Livanjsko polje i skopaljska dolina su mjesta koncetracije mnogobrojnih begovskih porodica, što se direktno veže za proces napuštanja muslimanskog stanovništva Turske Dalmacije u vrijeme ratova krajem XVII i početkom XVIII stoljeća. U Kliškom sandžaku, u mjestima oko Donjeg Vakufa, Bugojna, Gornjeg Vakufa i Prozora formirali su se begovski odžaci mnogobrojnih begovskih porodica. Miralemi, koji su dali više budimskih vezira živjeli su u Donjem Vakufu i Jemanlićima, Kurići u Donjem Vakufu, u Ćehajićima Imširpašići i Sultanovići, Sulejmanpašići u Veseloj i Gornjem Odžaku, , Dautbegovići u Drvetinama, Hadžibegovići u Kopčićima, Rustempašići u Gornjem Odžaku, Avdalajbegovići u Bugojnu, Alibegovići u Poriču, Fazlibegovići u Oruši, Ljubunčići i Kur-begovići u Voljicama, Kopčići u Kopčića Odžaku, Dugalići u Dugama, Karabezi u Crnući, Teskeredžići u Saraj-Vilićima i Ždralovići u Pruscu. Nakon austrougarske okupacije iz Livna su u Bugojno doselile Bušatlije, a u Veselu s Kupreškog polja Idrizbegovići. Između Bugojna i Donjeg Vakufa je turbe Malkoča iz XVI stoljeća. Nema sumnje da je tu dio begovskih porodica koje su se doselile oko 1700-e godine sa prostrane dalmatinske teritorije. Jukić je zapisao: “Ni jednog u Bosni predjela nema, gdi bi toliko begova (turskih plemića) bilo koliko ovde; obično segovori, da i do 60 odžaka (kuća) ima” On pominje još Viliće, Kukavice, Kositeroviće, Kresojeviće, Lanđeroviće, Kusiće i Graniće. To je primjetio i Lozić: “U Skoju ima Bega čudo, i zločesti poturica mlogo, i herdjavi.”
AHMET BUREK
AHMET BUREK
Ne znam kako da ti se zahvalim
ali ovo je vise nego super
Našao sam ovu zahvalnicu. Drago mi je da potomci Durak-bega drže do svog imena i ponosa. Pozdrav od Ahmeta Bureka.
Zanimljivo, Balkan je cudo. Pozdrav
http://www.dropshippingwatch.com/watches-rolex-watch-c-1_10.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-concord-watches-c-1_46.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-breitling-watches-c-1_27.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-panerai-watches-c-1_68.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-calvin-klein-watches-c-1_567.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-patek-philippe-watches-c-1_70.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-bvlgari-watches-c-1_40.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-longines-watches-c-1_63.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-franck-muller-watches-c-1_507.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-emporio-armani-watches-c-1_284.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-burberry-watches-c-1_39.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-chronoswiss-watches-c-1_492.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-alangesohne-watches-c-1_566.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-blancpain-watches-c-1_474.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-de-witt-watches-c-1_152.html
http://www.dropshippingwatch.com/watches-ebel-watches-c-1_49.html
Grijesite malo u terminologiji, sto je cest slucaj kod istoriofila. Patronimik je pater familias koji potomstvu ostavlja svoje ime kao prezime. U tvom slucaju nemoguce je otlriti porijeklo kao npr kodprezimena Markovic. Od 100.000 ljudi koji imsju ime Marko svi su u igri. Zato je to uzaludna potraga. Svi ovi prostori su jadno nepismeni da bi ponudili faktografiju za tako nesto.