.

Samostalnost Kosovu!

Za šengenskim otvaranjem granic, pred drugim ključnim problemom stoji europska javnost i visoki politički krugi. Od nezdavnoga boja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, za neljudskim zganjanjem i brojnimi masakri u Kosovu, samo pitajte koji bi Albanac htio i dalje robovati na tom području ter pripadati velikosrpskomu mitosu?! Najvekše pitanje ove dane je će li ostati Kosovo dio Srbije, ili će konačno doživiti jur desetljeća dugo poželjnu, a i zaslužnu vlašću slobodu? Po jednoj statistiki iz 2000. ljeta, broj stanovničtva u Kosovu je stao blizu dva milijuna, i iz toga samo 7% je bilo srpske nacionalnosti. Da su u bivšoj Jugoslaviji i prlje bili drugorazredni državljani Albanci, i manje vridni od Srbov, to je svim bilo jasno. To su pokazale i brojne pelde, kako su u peljajući funkcija svenek sidili Srbi, a u škola, suprot većine, pravoda je bilo vrimena kad je ukinuto školovanje na albanskom jeziku. Gdo se ne bi znao spomenuti 1999. ljeta na duge redice albanskih izbeglic ke su privrimeno spasenje, krov i jilo očekivale od Makedonije?
Poznanik mi je povidao kako su njega htili na licu mjesta ubiti Srbi zavolj toga jer da nije pustio ženu pjevačicu da im pjeva.
Žena je bila noseća, a on je imao zelene oči, i ove činjenice su bile već nek dovoljne za razlog ustriljanja. Kad su se još nekako izvlikli iz te strašne scene, već su je nosili u Prištinu da s tijelom branu aerodrom suprot NATO-bombardiranja.
Ako gledamo očima naroda, ki bi bio tako bedak da bi si i dalje željio sve gori spomenuto zločinstvo, tu nevolju s kom su tukla stoljeća ov narod? Predsjednik Srbije Boris Tadić se nagraža EU, rekši, jednu demokratsku državu nije moguće, a i ne smi se kaštigati zavolj grihov prethodnikov. U Kosovu je svenek vladalo veliko siromaštvo, s tim se nigdar nisu preveć brigali Beogradjani. A to sam vidila i uživo kot studentica, dar pred dvajsetimi ljeti. U to vrime je Bijelo dugme na sav glas pjevalo „Ajmo curice, ajmo dječaci, studenti, đaci, milicajci…hajdemo u planine, jer tamo nema zime..”, iako je onda u Đakovici tvrda zima harala. Albanska dica su bosa bižala po blatu i na ledu, i većkrat sam se začudila u kakovi stani od daske i cigle znaju živiti ljudi. Drugi moj susret s Albanci nije bio ni najmanje veseo, za nje turobno, očajno, a za mene još i razočarajuće. Krajem 1998. ljeta, a i kasnije, masovno su bile smješćene izbeglice s Kosova, na bazu Granične službe u Sambotelu. Strašno je bilo viditi za rešetkami na stotinu dice, žene, zrile muže i staremajke ki gor nisu znali zašto su zaprti misece dugo, zašto je je jedna stranjska država stisnula u karantenu, prez da bi je bio gdo bar poslušao zašto su se ganuli iz rodnoga kraja. Ako smo pak pri Kosovu, onda moram povidati još jednu storiju ka se je ove dane zgodala, a bome me i razjadala. Za poznanika sam htila poslati u medjunarodni protektorat jednu knjigu. Lipo, u redu sam napisala službenu adresu firme, i na kraju s velikimi reguliranimi slovami sam dodala: KOSOVO. Vjerojatno ovo je bilo moj najveći grih kod te operacije, jer poštanska pošiljka za tajedan dan točno, čitavo mi se je vratila iz Beograda, s originalnim natpisom Vratiti/Retour, a polag črljene kockice su bile riči: Ne prima. Pravoda ne prima, jer pismo garantirano ne da nije zašlo do naslovnika, nek sumljam, kosovska poštanska ruka nije ga ni dosegla. Toliko o toj bodljikavoj suverenosti ka jur brojne „u boj spremne“ Srbe iritira. Srpski mediji su nedavno javili da je osnovana prva kršćanska komanda (u originalu milicija), ka bi „htila država ili ne htila, garda cara Lazara ide. Neće nas zaustaviti nigdor. Bit će izvršena zapovid Svetoga cara Lazara na nebu, a moja operativna na zemlji. Mi se nećemo odreći Kosova i Metohije. Nigdar, nigdar, nigdar” – su zvučale fraze jednoga od najhrabrenijih. Na srpskoj granici, navodno, pet jezero dobrovoljcev, bojnih veteranov čeka da krene za održanje „srbijanske zipke”. U tom slučaju pak vjerujem, iz trnoružičine sanje će se zbuditi i Kosovska oslobodilačka vojska! Rröftë/slava Hashimu Thaqiu! Da konačno, u slobodi poleti shqiptarski (albanski) orao!


(Timea – Hrvatski Glasnik)