Vijest je poput groma obišla gradove u Vrbaskoj dolini, poginuo je GORAN! Čovjek sa kojim se zaklinjao narod Gornjeg Vakufa, neustrašivi ratnik na desetinama ratišta Bosne,
Goran Čišić je u posljednjim akcijama na Gornjem Vakufu, izgleda, morao otići. Njegov život bio je cijena novih velikih pobjeda Sedmog korpusa.
Bili su vreli julski dani 1993. godine i bližio se august. Čuo sam na vezi kako drski glas zapovjeda: "Nema stajanja, dosta vucaranja ranjenina na Vranici, grad se mora deblokirati". Samo jedan sat iza toga, posao deblokade Vakufa bio je gotov i sad je valjalo zauzimati najpogodnije položaje, a u komandu je uskočio visok, vitak i plav čovjek, mrgodna lica. Prostorijama se prolomio siguran glas Gorana Čišića. Gledao sam prvi put čovjeka koji je stotinama puta bio spominjan u razgovorima novinara, što su se bavili ovim ratom.
Goranovi momci
Goran je obavljao mnogo funkcija, pa se znalo da je bio član užeg rukovodstva Patriotske lige, a zatim je prvi ofromio i grupu dobrovoljaca, odred kojeg su zvali "Zelenim beretkama". Kako je završio Pedagošku akademiju, a zatim radio u bivšem štabu Teritorijalne odbrane, bio je vješt u vojnim znanjima, pa je svoje ratnike obučavao na Borovoj ravni, njih 54, daleko od očiju svijeta. Od te njegove grupe ostala su tri mladića još u borbama. Ostali su izginuli ili poranjavani. Vrijeme je išlo, a kada su se momci pojavili obučeni i odlično naoružani od Goranovog logističara Saliha Čajdina, u samom gradu se više nije trebalo brinuti za dobrovolje. Ipak, Goran je išao po gradu i selima, razgovarajući sa roditeljima i tako mobilizirajući njihovu djecu. Narod mu je beskrajno vjerovao. Njegove su jednostavno zvali "Goranovim momcima".
Čovjek odlučnosti i autoriteta
U maju 1992. godine već je bio na Iliriji i Pruscu sa svojim odredom i već tada ljudi iz Donjeg Vakufa, govore i zaklinju se da će jednog dana ginuti za Goranov grad. Gdje god bude dolazio sa svojim diverzantima, osvajaće i narod i borce, a o njegovoj odlučnosti i autoritetu priča se i danas u gornjevrbaskoj regiji.
U prvom napadu HVO-a na grad – "Goranovi momci" tri puta će zarobljavati komadanta srednjobosanskog HVO-a – Zulua, a zatim u pregovorima ih natjerati da napuste grad. U augustu 1992. godine podigao je svoje momke na noge govorom o opkoljenom i razaranom Sarajevu. Njih 227 odvodi na Igmanskog bojište i u furiji prosto mete sve pred sobom do Krupca, a zatom je uslijedilo žestoko ulijeće u borbe za Trnovo. Pod njegovim vodstvom gornjovakufljani ne mare za cijenu, ako je u pitanju glavni grad, pa oni ranjeni stidljivo kriju rane i ovlasno ih umotavaju, trčeći za čovjekom koji je uvijek bio prvi – njihovim komandantom Goranom. Veliki posao oko Sarajeva je odradjen pa se gornjovakufljani ponosno vračaju u svoj zavičaj, dajući riječ da će se ponovo vratiti ukoliko to bude potrebno.
U oktobru 1992. godine oko 200 svojih mladića ponovo odvodi na Sarajevo i nakon nekoliko dana borbi, moraju natrag jer HVO opet udara na Gornji Vakuf. Sukobi bivaju završeni, jer i oni znaju da Goran dolazi sa svojima, a posao u Sarajevu ostaje nezavršen. Goran je već do tada bio tri puta ranjavan, ali ni minute ležanja i opuštanja nije bilo. U najžešćoj ofanzivi HVO-a u januaru 1993. godine iz Uzričja izvlači čitavo civilno stanovništvo. Njegova jedinica zaustavlja ofanzivu na Vrsima, dok momci Naima Pidre brane uspješno hotel i time Vakuf opstaje. Dva brata Goranova u međuvremenu ginu, jedan umire prirodnom smrću i kada su očekivali da klone duhom, on ne prestaje svojom upornom borbom.
Goran bi možda u tim teškim trenutcima i odustao od svega, ali govorio je svojim prijateljima, stane li pred stroj, borci u njega gledaju i upijaju svaki njegov pogled i riječ. Prođe li kroz gornjovakufska naselja, kroz grad kao da svijetlost ozari sva lica žena, djece i staraca koji mu moraju pritrčati i poljubiti ga. Nesreću njegove porodice upotpunjuje i ranjavanje njegove majke, koja je ostala bez noge, a sin od sestre gine u borbama.
Komadant svih diverzanata 7. Korpusa
Sjećam ga se i kad je ušao nakon deblokade grada u jednu od spavaonica njegovog odreda. Tamo su borci prihvatili jednu hrvatsku porodicu, što je ostala nakon sukoba na Milićima.
"Dajte im nešto da pojedu. Ne smiju biti gladni, zbrinite ih kako znate." – naređivao je Goran, tapšući po nadlaktici jednu staricu. Bio je već tada čovjek koji je izgubio svoje najdraže, čitava porodica protjerana je sa Trnovače, ali nikad, kažu, nikad nije zaboravio ljudskost. Nakon svega, znajući za njegovu bezgraničnu hrabrost, povlače ga u OG Zapad, ali tamo ne može mirovati. Poslije svega, postaje komadant svih diverzantskih jedinica 7. Korpusa. Blistave pobjede ostvarene na Kupresu, potvrdile su ga kao oficira i ratnika. Posljedni uspjesi na donjevakufskom ratištu tražili su za cijenu njegov život. I ovaj put je otišao kao heroj. Kad je od dvije granate što su pale, prekinuta veza, nikom od boraca nije dopustio da iziđu, nego je samo on izišao i jedan geler pogodio ga je u srce. Borci koji su istrčali, kažu da je u posljednjem momentu odmahnuo rukom i na svoju smrt. Goran Čišić, nikada ništa nije dobio ni tražio za svoje bitke.
U znak sjećanja
U znak na sjećanje ovog velikog borca, komandanta, heroji, danas djeluje Udruženje boraca koje nosi naziv "Goranovi". Iz godine u godinu spomenuto Udruženje organizuje akademiju, kao i pohod zajedno sa Planinarskim društvom "Goran".
Ovim putem, borci okupljeni u UB "Goranovi" Gornji Vakuf, pozivaju sve građane na svečanu akademiju povodom 15. godišnjice od pogibije Gorana Čišića. Ista će se održati u Centru za obrazovanje i kulturu sa početkom u 18:00 sati u četvrtak, 17. 12. 2009. godine.
Preuzeto :
http://gornjivakuf.org/index.php?option=com_content&task=view&id=71&Itemid=26
