33 Godine poslije: Mostarski inženjer dokazao: Džemal Bijedić je ubijen!?

Više od tri desetljeća traje misterij oko pogibije nekadašnjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Džemala Bijedića. Prema službenoj verziji, Bijedić je poginuo u zrakoplovnoj nesreći koja se dogodila slučajnom krivicom posade letjelice. Prema onoj drugoj, neslužbenoj, Džemal Bijedić je poginuo u nesreći koja je izazvana – namjerno. Dakle, prema toj verziji, on je ubijen…

…Prenosimo jednu verziju o toj tragediji koja navodno potvrđuje tezu da je Džemal Bijedić – ubijen. Ova priča objavljena je u bosanskohercegovačkim medijima prije nešto manje od dvije godine…

Udes aviona u kojem je poginuo Bijedić dogodio se na današnji dan prije 33 godine, 18. siječnja 1977. godine na brdu Inac na planini Lisin iznad Kreševa. To jutro Tito je avionom s aerodroma Batajnica kod Beograda otputovao u posjet Libiji. Bijedić je prisustvovao Titovom ispraćaju, a zatim je po njega s aerodroma u Surčinu stigao specijalni avion Learjet 25, u to vrijeme jedan od najmodernijih minijaturnih mlažnjaka na svijetu, da ga vozi za Sarajevo.

Taj dan u Sarajevu je održavana sjednica CK SKBiH kojoj je trebalo da prisustvuje i Bijedić i da na njoj govori. Sjednica je održavana u zgradi tadašnje Skupštine BiH na Bistriku. Kao izvjestitelj beogradskih Večernjih novosti prisustvovao sam sjednici. Zapazio sam, kao i druge kolege, da se predsjednik SIV-a nije pojavio na početku sjednice. U neko doba nastupilo je neko neuobičajeno ponašanje u dvorani. Iz dvorane su po nekoliko puta izlazili pojedini visoki funkcionari, zatim se vraćali u salu, prilazili predsjedniku CK Branku Mikuliću i nešto mu šaptali. U tome je, čini mi se, najaktivniji bio Munir Mesihović.

NA MJESTU UDESA

Čista novinarska intuicija me je upućivala na to da se nešto moralo dogoditi. Mislio sam da se, možda, Titu nešto dogodilo, jer sam znao da je to jutro odletio za Tripoli. U neko doba sam telefonom iz skupštinske zgrade nazvao tadašnjeg sefa DESK-a Večernjih novosti Manju Vukotića i pitao ga je li se to nešto dogodilo. Rekao mi je da ga nazovem za pola sata. Nakon pola sata ponovno sam ga nazvao i on mi je rekao da se, po svemu sudeći, "izgubio" avion kojim je Džemal Bijedić odletio za Sarajevo. Nakon izvjesnog vremena stigla je(i)do novinara vijest da je avion udario u vrh brda Inac na planini Lisin iznad Kreševa. S jednim kolegom sam sjeo u automobil i, onako, u odijelu, kravati, salonskim cipelama, došao u Kreševo negdje oko 15 sati. Snijeg je bio veliki. Kad smo stigli u Kreševo, kazali su nam da je tijekom dana s brda Inac stigla izvjesna Almasa Bejtić koja je u podnožju brda hranila stoku u jednoj štali. Ispričala je da je neki avion udario u stjenovito brdo iznad njene planinske kuće i raspao se. To je bilo dovoljno da se posumnja u udes aviona kojim je Bijedić letio i koji se neposredno prije dolijetanja u Sarajevo izgubio.
Nakon što su mi u jednom magazinu Teritorijalne obrane tu u Kreševu dali kompletnu vojničku uniformu da obučem,  krenuo sam prema brdu Inac. U isto vrijeme krenula je i jedna ekipa iz SUP-a BiH koja je nosila tehničku opremu za osvjetljavanje terena na mjestu udesa. Penjanje do mjesta udesa bilo je užasno teško. Snijeg ogroman, uspon skoro 90 stupnjeva, noć, a i magla. Negdje na pola puta susreli smo neke ljude koji su se vraćali s mjesta udesa. Vise po glasovima nego po izgledu prepoznao sam među njima i tadašnjeg predsjednika Izvrsnog vijeća BiH Milanka Renovicu i tadašnjeg sekretara CK BiH Nikolu Stojanovića. Kad su i oni mene prepoznali, govorili su mi da nema koristi da idem dalje, jer se na mjestu udesa ništa ne vidi. Ali, i moja novinarska znatiželja i činjenica da sam znao da s nama ide i tehnika za osvjetljavanje, bili su presudni, tako da sam odlučio da nastavim put.
Na mjesto udesa stigli smo malo prije ponoći. U planinskoj kuci koja se nalazila vrlo blizu mjesta udesa, zatekli samo desetak osoba, mahom dužnosnika SDB-a BiH. Bio je tu i šef SDB BiH Duško Zgonjanin koji se poslije, kao ministar unutarnjih poslova BiH, "proslavio" u progonu Hamdije Pozderca. Dok su djelatnici iz policije osvjetljavali teren na kojem su bili razbacani dijelovi aviona i tijela poginulih, malo sam im u tome pomagao i sve svojim očima vidio. Avion je udario u sami vrh litice i raspao se. Jedno krilo aviona je bilo na samom vrhu litice. Avionu je nedostajalo vrlo malo visine da bi izbjegao udes. Na jednoj stijeni vidio sam šerpu s koje je napola spao poklopac, a u njoj se, koliko sam mogao razabrati, nalazila sarma.

TRAGIČAN PRIZOR

Sam prizor opisao je bliski rođak Džemala Bijedića Bahrudin Bijedić koji je u to vrijeme bio visoki dužnosnik SDB BiH i kojeg sam, također, zatekao u toj kuci:
"Dolazim na mjesto tragedije gdje mi se kao rodbini nudi da saopćim vijest o smrti Džemala Bijedića. Ja to ne mogu učiniti. Gledam ostatke ljudskog mesa, razvaljena tijela. Prepoznajem Ziju Alikalfića po rukama. . . Gledam mrtvo tijelo Smaje Hrle, vrijednog i odanog Džemalovog suradnika.
Pokazuju mi mjesto gdje leži Raza – označeno je uspravnom pritkom. Ne nalazim Džemala. Ne bih ga ni želio vidjeti mrtvog. Poslije su mi rekli da su, pored ostalog, našli njegovu cipelu u kojoj je bilo stopalo. . . "
U planinskoj kuci-štali zatekli smo i Almasu koja je bila jedini očevidac udesa i koja je o tome i obavijestila policiju u Kreševu. I ja sam zabilježio njezinu izjavu koja, u najkraćem, glasi:"Dok sam vani hranila stoku, čula sam zvuk aviona. Bila je velika magla. Ubrzo nakon toga čula sam jaki udar. Nije to bila eksplozija. Kad sam se popela na vrh livade, vidjela sam mjesto na stijenama u koje je avion udario, rasute dijelove i aviona i ljudskih tijela".
Službena verzija ovog udesa glasila je:"Avion je preletio radio-far na Crepoljskom iznad Sarajeva brzinom od 950 kilometara na sat, 300 kilometara brže od predviđene procedure, te je u proceduri slijetanja napravio neočekivano veliku "osmicu" koja ga je odvela na vrh brda Inac gdje se i stropoštao. "
Ovu službenu verziju-koja nikada i nigdje i službeno nije objavljena pratila su objašnjenja da je bila velika magla, da se Džemi zurilo na sjednicu CK, da je pilot suviše rutinski upravljao avionom i da je to bio uzrok ove velike tragedije.

NESLUŽBENE VERZIJE

Ali, ovu službenu verziju pratilo je, i još uvijek prati, i više neslužbenih, koje su se, mahom, svodile na to da je Džemal Bijedić sam skrivio nesreću, ili da je-ubijen. Najčešće se spominju slijedeći uzroci: U trenutku udesa, avionom je, nestručno, pilotirao sam Džemal. Zatim, Titova supruga Jovanka Broz nije podnosila veliku popularnost Džemala Bijedića i njegove supruge Razije i stoga je nastojala da ih se oslobodi. Navodno je upakirala rođendanski poklon za njihovu unuku u kojem je bio eksploziv.
Dalje, oba pilota – i glavni pilot pukovnik Stevan Leka i kopilot pukovnik Murat Hanić – imali su tada po 60 godina i zabranu slijetanja na neke aerodrome u Europi. Po toj verziji, ni jedan ni drugi nisu bili "ljudi od propisa" pa su zbog toga upravo njih dvojica i određeni da upravljaju avionom u kojem se nalazio Džemal Bijedić. A radilo se o avionu najmodernijih tehničkih performansi, kojim ne mogu upravljati piloti stariji od 40 godina. Oni su, prema toj verziji, smišljeno "namijenjeni" upravo Džemalu Bijediću.
Bilo je tu i drugih verzija, koje su upućivale na zaključak da udes aviona nije bio nesretan slučaj, već svojevrsni atentat na Džemala Bijedića.
Nikad do sada, međutim, ni jedna od ovih verzija nije potkrijepljena ni jednim uvjerljivim argumentom i sve su mahom, osim eventualno one da su za udes krivi magla i pilotska neopreznost, neuvjerljive.
Vise od tri decenije traga se za uvjerljivom varijantom iza koje stoje – dokazi.

NAŠTIMAN VISINOMJER

Evo, čini se, da je takva verzija napokon dostupna. Čovjek koji mi je nedavno ispričao tu verziju, za koju tvrdi da je stopostotno točna, ni danas ne želi javno otkriti svoje ime. Iz sigurnosnih razloga (živi u Beogradu). Autoru ovog teksta je osobno poznat.
U najkraćem, evo njegove verzije ovog tragičnog, i još uvijek misterioznog događaja.
Taj čovjek je po struci inženjer elektronike. U trenutku udesa bio je major JNA i, kako kaže, šef tehnike u bazi JNA u Jasenici kod Mostara. Kad se udes dogodio, on je sa svojom stručnom ekipom helikopterom prvi stigao na mjesto udesa. Obavili su kompletnu stručnu ekspertizu i, tvrdi, nedvosmisleno ustanovili da je visinomjer aviona prije njegovog polijetanja s BatajniČkog aerodroma bio namjerno naštiman tako da je pokazivao 20 metara veću visinu od stvarne. Bilo je to, kaže, sasvim dovoljno da se udes dogodi. Bez obzira na maglu i brzinu. Jer, avion je zbog toga napravio zaokret iznad radio-fara na Crepoljskom na 20 metara nižoj visini od dopuštene i predviđene i to je bio razlog sto je udario u vrh brda Inac.

Nakon sto je njegova vojno-stručna ekipa obavila očevid i utvrdila uzroke udesa, stigla je iz Beograda savezna vojno-policijska ekipa sa zadatkom da utvrdi uzroke pada aviona. Na čelu te ekipe bio je, kaže, Jovica Stanišić, tada kapetan po činu. To je, podsjetimo, onaj zloglasni policajac, koji je u vrijeme diktature Slobodana Miloševića nanio i Srbiji i bivšoj Jugoslaviji mnogo zla, a danas je haaški optuženik.

STANIŠIĆ MU JE ZAČEPIO USTA

Ovaj izvor verzije o udesu aviona dalje priča: "Kad sam počeo saopćavati rezultate naše stručne istrage, taj Stanišić mi je rekao:`Zaveži!` Ja major, a on kapetan. I ja sam ušutio. "
Prema njegovoj verziji, rezultati istrage do kojih je na osnovu neoborivih stručnih dokaza došla njegova ekipa, nikada i nigdje niti su saopćeni, niti su ostali zabilježeni u bilo kakvom dokumentu.
Čak je i let helikoptera iz Jasenice do mjesta udesa, koji je njegova ekipa koristila, izbrisan iz svih evidencija. Kao da ga nije ni bilo. A mjesto udesa aviona bilo je, kaže, pod nadležnošću upravo te vojne baze u Jasenici.
Ovaj čovjek kaže da je osobno poznavao obojicu pilota, i Leku i Hanića, i da su obojica bili isuviše iskusni da bi im se udes mogao dogoditi zbog njihove nepažnje i neopreznosti, bez obzira na maglu i brzinu. Tvrdi, isto tako, da Džemala Bijedića neki krugovi u Beogradu i u JNA nisu podnosili i da su htjeli da ga se riješe, jer su u njemu vidjeli mogućeg Titovog nasljednika, sto ne bi mogli podnijeti.
Zbog toga su mu i namjestili-udes. I on potvrđuje činjenicu da je avion prilikom udesa letio brzinom od 980 kilometara na sat, ali da to nije uzrok udesa. Činjenica je, veli, da je Džemal upozoravao pilota Leku da kasni na sjednicu CK, ali da se samo zbog povećane brzine tako iskusnom pilotu udes ni slučajno nije mogao dogoditi. On odbija i pomisao da je avionom u trenutku nesreće mogao upravljati sam Džemal Bijedić, jer su nalazi njegove ekspertne ekipe pouzdano ustanovili da je Džemal u trenutku udesa čitao diskusiju pripremljenu za sjednicu CK. Ti papiri su, tvrdi, bili rasuti na mjestu udara aviona u kameni vrh brda Inac. O eventualnoj eksploziji kaže, nema ni govora.
Prema jednoj dosta sličnoj verziji, iza koje, međutim, ne stoji ni jedno konkretno stručno ime, avionu u kojem su poginuli Džemal Bijedić, njegova supruga i pratnja i oba pilota, prije polijetanja s aerodroma Batajnica "naštimana" je i brzina leta, tako da je brzinomjer pokazivao brzinu 300 kilometara na sat manjom od stvarne. Nas sugovornik takvu mogućnost ne potvrđuje. On kaže da su on i njegova stručna ekipa nedvosmisleno utvrdili da je "nastiman" visinomjer aviona, a to je bilo sasvim dovoljno da Džemal Bijedić-nestane.

POPULARNOST

Bio sam u redakciji Večernjih novosti u Beogradu kad je Džemal Bijedić 1971. godine službeno kandidiran za predsjednika SIV-a. Taj dan u Redakciju je došao tadašnji izvjestitelj iz Skupštine SFRJ i odmah se, na neki način, okomio na mene. Veli:"Vi Bosanci kad god ne znate što ćete s nekim vašim viskom, šaljete ga nama. Evo sad nam šaljete i Džemala Bijedića, i to, nije šala, na funkciju predsjednika SIV-a. "
Odgovorio sam mu:"Prvo, nismo mi samo Bosanci. I Džemal Bijedić je Hercegovac. Drugo, njega je za tu funkciju odabrao osobno Josip Broz, a on neće svakoga. Treće, Džemal Bijedić je predratni beogradski student. I, četvrto, 1959. godine proglašen je najpopularnijim Mostarcem svih vremena, pored takvih osoba kao sto su Aleksa Šantić, Mujaga Komadina, Avdo Humo, Muhamed Mujić, Rifa iz Gradskog kupatila, Greta (Habiba), Meha Čojla i mnogi drugi poznati Mostarci. "
Nakon izvjesnog vremena isti taj kolega dolazi sa sjednice SIV-a i pruža mi ruku. Kaze:"Svaka čast za Džemu! Na današnjoj sjednici sve nas je – oduševio. "I ispriča što se dogodilo. Tadašnji potpredsjednik SIV-a bio je mali, ali nadmeni, umišljeni i uobraženi Borisav Jović, onaj isti Jović koji je kao predsjednik Predsjedništva SFRJ htio uvesti izvanredno stanje i vojnu vlast. Novinari ga uopće nisu podnosili. Da bi skrenuo pažnju na sebe, uvijek je kasnio na sjednice SIV-a. Kasnio je i taj dan. Kad se pojavio u dvorani, predsjednik Bijedić je rekao:"Evo, stigao je i drug Borislav i možemo početi. "Na to je Jović u svom stilu, prepotentno, odgovorio:"Druže Džema, ti bi morao znati da je moje ime Borisav, a ne Borislav. "Na to je Džema, kao da je takvo nešto i očekivao, spremno odgovorio:
"Vidi, ja sam mislio da si ti LAV, a ti si samo AV".
Kaže da su svi novinari od smijeha i zadovoljstva popadali pod stolove.

TITOV IZBOR

Džemal Bijedić je rođen u Mostaru 12. travnja 1917. godine, u uglednoj trgovačkoj obitelji. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a pravne nauke studirao u Beogradu. Učesnik je NOB-a od samog početka.
Obavljao je brojne visoke partijske i državne funkcije u BiH i SFRJ. Bio je, između ostalog, i predsjednik Skupštine BiH, a u dva mandata i predsjednik SIV-a. Poznato mi je da je Tito namjeravao da izmijeni i Ustav SFRJ kako bi Džema mogao i po treći put biti imenovan na dužnost predsjednika SIV-a, ili da nakon isteka drugog mandata bude izabran za predsjednika Skupštine SFRJ. U toj namjeri omela ga je Džemina pogibija.
Možda ga je ta Titova namjera i koštala glave.

POGINULI

U udesu aviona 18.  januara 1977. godine na brdu Inac, na planini Lisin iznad Kreševa, poginuli su svi putnici i članovi posade: predsjednik SIV-a Džemal Bijedić, njegova supruga Razija, njegov pratitelj Zijo Alikalfić, šef kabineta Smajo Hrle, kućna pomoćnica Anđelka Muzička i piloti JNA, pukovnici Stevan Leka i Murat Hanić.